U današnjem članku vam pišemo na temu odlaska jednog od najvoljenijih pjevača s ovih prostora – Halida Bešlića. Njegova smrt pogodila je cijeli region, ljudi nisu izgubili samo umjetnika, već i čovjeka čije je srce bilo jednako veliko kao i glas…..
Vijest da je preminuo nakon kratke i teške bolesti izazvala je talas tuge, ali i sjećanja na trenutke koji pokazuju zašto je Halid bio više od muzičke zvijezde.
- Na društvenim mrežama ovih dana ponovo se pojavila jedna priča stara gotovo četrdeset godina. Ispričao ju je Sajmo Sulejmani, koji je 1986. godine bio dječak iz doma za nezbrinutu djecu u Sarajevu. On i njegov prijatelj Dejan tog dana su lutali gradom, gladni i umorni. Pokucali su na vrata stana gdje je pisalo prezime Bešlić. Vrata je otvorila Halidova supruga Sejda, a kraj nje je stajao mali sin.
Djeca su zamolila samo za čašu vode. Međutim, Sejda im je dala mnogo više – novac za hranu i dvije Coca-Cole. Uz to je izgovorila rečenicu koju Sajmo nikada nije zaboravio: „Dođite opet kad ste gladni.“ Za dvoje domske djece, navikle da nailaze na zidove ravnodušnosti, to je bio trenutak koji im je vratio osjećaj da vrijede, da su viđeni.
- Četiri desetljeća kasnije, Sulejmani je javno zahvalio porodici Bešlić na toj dobroti. Napisao je da mu je taj susret promijenio pogled na ljude i život, jer je u očima jedne žene vidio toplinu koju nije osjećao godinama. „Njen pogled bio je kao majčin zagrljaj. Taj trenutak me naučio šta znači biti čovjek,“ napisao je.
- Ova objava danas kruži internetom i podsjeća da Halid Bešlić nije bio voljen samo zbog pjesama, već i zbog ljudskosti. Komentari ispod objave govore sve: „Ljudina, humanist, pravi čovjek.“ Njegova popularnost nikada nije bila slučajna – temeljila se na poštenju, dobroti i skromnosti.
Tokom života Halid je pomagao i drugima – mladim muzičarima koji su tek kretali, kolegama koji su se mučili da pronađu svoje mjesto na sceni, ali i ljudima pogođenim nesrećama. Uvijek je sudjelovao u humanitarnim koncertima, nakon poplava, za bolesnu djecu, za one koji nisu imali krov nad glavom. Radio je to tiho, bez želje za publicitetom.
- Danas, dok ga se region s tugom prisjeća, jasno je da iza njega ostaje više od pjesama. Ostaje sjećanje na čovjeka koji je znao biti jednostavan, topao i pravedan. Njegov glas će se i dalje slušati, njegove pjesme će pjevati nove generacije, ali ono što ga čini besmrtnim jesu priče poput one iz 1986. – priče koje dokazuju da prava dobrota nikada ne zastarijeva.
„Neka mu dragi Bog podari vječni mir“, pišu ljudi danas. I zaista, Halid je to zaslužio – jer je svoj život proživio kao veliki čovjek i ljudina, ostavljajući trag koji ni vrijeme ni smrt ne mogu izbrisati.
