Majka je dugo razmišljala kakvo bi iznenađenje mogla prirediti svojoj kćeri. Posljednjih mjeseci kći je rijetko zvala, a u njezinu se glasu uvijek osjećao umor. No na pitanje je li sve u redu, svaki put bi odgovarala isto:
— Mama, ne brini…….
Ali majčino srce ne zna za „ne brini“. Ono osjeti i ono što se ne izgovori. Toga dana žena je odlučila više ne čekati. Rano ujutro se spremila, uzela svježe pripremljenu tortu i bez ikakve najave krenula k kćeri kako bi je iznenadila.
Vrata su bila otvorena.
U kući je vladala čudna tišina — ne mirna, već napeta i uznemirujuća. Iz kuhinje se čula voda kako teče. Majka je ušla polako, s tortom u rukama, i tiho pozvala:
— Dušo?
Nije bilo odgovora. Samo šum vode i neko jedva čujno jecanje.
Srce joj je snažno zakucalo. Spustila je tortu na stol i krenula prema kuhinji. Prizor koji je zatekla zauvijek joj se urezao u pamćenje.
- Kći je stajala pored sudopera, pogrbljena, u iznošenoj kućnoj majici. Ruke su joj drhtale dok je prala suđe koje se gomilalo kao da danima nije imala snage da ga takne. Lice joj je bilo sivo, oči natečene od plača. Nije ni primijetila majku dok joj ova nije prišla sasvim blizu.
— Šta se događa? — upitala je majka tiho.
Kći se trgnula kao da je uhvaćena u nečemu zabranjenom. Brzo je obrisala lice rukavom i pokušala se nasmiješiti.
— Mama? Šta ti… nisi trebala dolaziti.
Majka je nije pitala zašto. Samo ju je zagrlila. I tada se sve srušilo.
Kći je jecala bez kontrole, držeći se za majčinu jaknu kao dijete. Godine tišine, potiskivanja i „dobro sam“ izašle su iz nje u jednom dahu.
— Umorna sam — šapnula je kroz suze. — Toliko sam umorna.
Sjele su za kuhinjski stol. Majka je slušala, ne prekidajući, dok je istina polako izlazila. Kako se brak pretvorio u tišinu. Kako je muž postao stranac koji dolazi kući samo da kritizira. Kako se kći osjećala nevidljivo, nedovoljno dobrom, stalno krivom.
— Nisam htjela da te brinem — rekla je kći. — Ti si već prošla svoje.
Majka je tada uzela njezine ruke u svoje, ispucale, umorne, i rekla:
— Majke ne prestaju biti majke zato što djeca odrastu.
U tom trenutku vrata spavaće sobe su se otvorila. Pojavio se zet, pospan, iznenađen prizorom. Pogledao je tortu, majku, kćerinih crvenih očiju.
— Šta se ovdje događa? — upitao je.
Majka ga je pogledala mirno, ali čvrsto. Nije vikala. Nije optuživala. Samo je rekla:
— Događa se to da je moja kći na izmaku snage, a vi to niste primijetili.
Tišina koja je uslijedila bila je teža od bilo kakve svađe. Zet je spustio pogled. Po prvi put nije imao spreman odgovor.
Tog dana majka nije otišla. Ostala je. Skuhala ručak, pospremila kuhinju, natjerala kćer da legne i odspava. Navečer su sjedile zajedno, kao nekada, uz čaj i tišinu koja više nije boljela.
Prije nego što je otišla kući, majka je kćeri rekla nešto što nikada nije zaboravila:
— Snaga nije u tome da sve izdržiš sama. Snaga je u tome da pustiš nekoga da te zagrli kad više ne možeš.
- Nekad iznenađenje nije torta.
Nekad je to dolazak u pravom trenutku.
