U današnjem članku pišemo o jednom od najtežih trenutaka u životu žene, trenutku kad su se njene najdublje sumnje i strahovi pretvorili u stvarnost…….
Priča je to o unutrašnjem ispitu ljubavi, o trenutku kad se ljubav, vjerovanje i sudbina susreću s najvećom neizvjesnošću.
Nisam mogla vjerovati. Tišina koja je nastala nakon što mi je liječnica izgovorila svoje riječi bila je snažnija od bilo kojeg udarca.
Svijet mi se srušio pred očima, noge su mi popustile, a dlanovi su postali hladni i vlažni. Držala sam svoju bebu u rukama, osjećajući njezinu toplinu, ali iznutra sam bila potpuno ledena. Sjećanja na Markove riječi vraćala su mi se u misli, kao i na njegovu sumnjičavost i šale koje je govorio. Nikada nisam mislila da bi moglo postojati išta ozbiljno iza toga.
- Taj trenutak kada je prvi put spomenuo DNK test, nisam mogla ni zamisliti da će to postati stvarnost koja će promijeniti moj svijet. Mislila sam da se samo igra, smijao se govoreći da je to samo “glupa šala”. Ali sada, kad sam čula riječi liječnice, sve je izgledalo kao loš san iz kojeg nisam mogla da se probudim.
Liječnica nije rekla ništa više. Samo je nježno odložila kuvertu na stol, gledajući me punim očima, s tugom i ozbiljnošću. Osjećala sam hladnoću koja je zgrčila moje srce. Moje misli su se vrtjele, ali nisam mogla povezati kockice. Kako je ovo postalo stvarnost?
— Moram ići, molim vas, prošaptala sam, još uvijek zbunjena. Liječnica je kimnula, dopuštajući mi da napustim prostoriju, ali osjećala sam da me nešto tjera prema onome što moram učiniti. Nisam bila sigurna što me čeka, ali morala sam poduzeti korak.
- Izašla sam iz bolnice s bebom u nosiljci. Noge su mi bile teške, a svaki korak me vodio prema nečemu što nisam željela – prema pozivu koji ću uskoro morati obaviti, prema nečemu što više nije bilo sigurno. Kad sam stigla kući, Marko je bio tamo, čitao novine na sofi, kao da ništa nije bilo. Čuo je vrata, okrenuo se prema meni s pogledom punim nejasne tjeskobe, ali nije rekao ništa. Beba je počela plakati, pa sam je spustila na pod i krenula prema njemu.
— Pozvala sam liječnicu, Marko — rekla sam tiho. — Moramo razgovarati.
Njegov izraz lica nije se promijenio, samo je podigao jednu obrvu. Nije mi odgovorio odmah. Samo je nastavio gledati novine, ali ja nisam mogla da zadržim suze.
— Zoveš me zbog nečega što ti nije jasno? — upitao je sarkastično.
Moj svijet je stao. Osjećala sam kako su svi moji strahovi, sve moje sumnje, postale stvarnost. I suočavam se s nečim mnogo većim od njegove sumnje.
— Oni su rekli… — počela sam, ali nisam mogla izgovoriti dalje. Suze su tekle niz moje obraze. — Moram pozvati policiju, Marko. Test nije ispravan. Nisu mogli potvrditi da je… tvoje.
Njegovo lice postalo je ozbiljno, ali njegov pogled nije pokazivao iznenađenje. Kao da je znao. Kao da mu ništa nije bilo iznenađujuće.
— Što ćeš sada učiniti? — upitao je, tiho, bez emocija.
Srce mi je bilo slomljeno. Nisam znala što osjećam – bila sam u potpunom šoku, a sve je bilo u ljubavi i sumnjama. On se ponašao kao da je sve u redu. Kao da ništa nije važno.
— Moram pozvati policiju. Moram saznati istinu — odgovorila sam, moj glas bio je slomljen. Osjećala sam da je sve izgubilo smisao.
Marko je ustao, okrenuo se prema vratima i tiho ih zatvorio za sobom. Nisam mogla vjerovati. Ostala sam stajati, gledajući prema izgubljenom svijetu.
Te sekunde bile su teške. Shvatila sam da istina nije samo u DNK testu. Istina je u Markovom ponašanju, u njegovim riječima, u njegovim šutnjama. Znam sada da je istina bila važnija od svega, i sada sam bila spremna suočiti se s njom.
Taj dan, bila sam spremna za sve što će uslijediti.
