U današnjem članku vam pišemo na temu ljubavi koja prelazi granice država, kultura i običaja. Saznajte…
Ponekad se čini da je ljubav dovoljna za sve, ali život često pokaže da razlike među ljudima mogu biti mnogo dublje nego što se na početku čini.
Priča počinje sa mladom ženom po imenu Svetlana, koja je tokom studija u Kijevu upoznala Ahmeda.
On je već na prvi pogled ostavio snažan utisak na nju. Bio je obrazovan, kulturan i ponašao se kao pravi džentlmen. Za razliku od stereotipa koje je imala o muškarcima iz arapskog svijeta, Ahmed je djelovao otvoreno i zainteresovano za njenu kulturu, jezik i način života. Upravo ta njegova posebnost probudila je u njoj osjećaj da je upoznala nekoga ko se razlikuje od svih drugih.
- Njihova veza razvijala se polako, ali sigurno. Dvije godine provodili su zajedno, dijelili svakodnevne trenutke i planirali budućnost. Međutim, kada je Svetlana saznala da Ahmed dolazi iz uticajne porodice koja živi u Dubaiju, osjetila je blagu zabrinutost. Pomislila je da bi takva razlika u porijeklu i kulturi jednog dana mogla postati prepreka. Ipak, osjećanja su bila jača od straha i odlučila je da vjeruje u njihovu ljubav.
Nakon vjenčanja preselila se u Dubai. Prvi mjeseci tamo zaista su izgledali kao san. Živjela je u lijepom stanu, vozila automobil i sa mužem obilazila restorane i luksuzna mjesta. Činilo joj se da je dobila život o kojem mnogi sanjaju. Sve je izgledalo kao savršena bajka, a ona je bila uvjerena da je donijela pravu odluku.
Ipak, kako je vrijeme prolazilo, stvari su počele polako da se mijenjaju. Ahmed je počeo raditi u porodičnom biznisu, a samim tim se više posvetio porodičnim pravilima i tradicijama koje su bile duboko ukorijenjene u njihov način života. Ubrzo je Svetlana primijetila da njen muž, koji je u Kijevu djelovao moderno i opušteno, kod kuće pokazuje drugačiju stranu svoje ličnosti.
Prva promjena odnosila se na način oblačenja. Niko je nije prisiljavao na stroga pravila, ali je ubrzo shvatila da kratke suknje i otvorena odjeća više nisu prihvatljivi izbor. Ahmed joj je često govorio da mora razumjeti da je kultura u kojoj sada živi drugačija. Ona je pokušavala da se prilagodi, vjerujući da su takve promjene normalne kada osoba započne život u novoj zemlji.
Međutim, ono što joj je najteže palo nije bila odjeća, već potpuno drugačiji pogled na porodicu. U njenoj zemlji porodica znači supružnike i njihovu djecu. U Ahmedovoj porodici to je bio čitav porodični klan u kojem svi imaju pravo da se uključe u tuđi život. Svekrva je mogla doći u njihov dom u bilo koje vrijeme, davati savjete o braku, domaćinstvu ili načinu života, a Svetlana nije osjećala da ima pravo da postavi granice.
Posebno osjetljiva tema postala je pitanje djece. Već nekoliko mjeseci nakon vjenčanja, članovi porodice počeli su postavljati pitanje zašto još nije trudna. Svekrva je čak preuzela inicijativu i vodila je kod doktora kako bi provjerila da li postoji zdravstveni problem. Kada su ljekari potvrdili da je sve u redu, porodica se smirila, a nedugo nakon toga Svetlana je zaista ostala trudna.
Ipak, sa trudnoćom su se pojavile i nove vrste kontrole. Svekrva se preselila kod njih kako bi, kako je govorila, pomogla. U stvarnosti, Svetlana je često imala osjećaj da joj drugi određuju šta smije jesti, gdje smije ići i s kim može provoditi vrijeme. Osjećaj slobode koji je imala u Kijevu polako je nestajao.
U želji da zadrži dio svog identiteta, pokušala je pronaći posao. Po struci je ekonomista i radila je u banci, pa je vjerovala da će lako pronaći zaposlenje. Ahmed se nije protivio njenoj želji, ali je postavio određene uslove. Mogla je raditi, ali bez poslovnih putovanja, bez večernjih događaja i bez druženja sa muškim kolegama van radnog vremena.
Na kraju je dobila posao u međunarodnoj kompaniji. Ipak, tamo se često osjećala kao da živi u „pozlaćenom kavezu“. Kolege su bile ljubazne, ali su držale distancu jer su znale da je supruga čovjeka iz moćne porodice. Zbog toga nikada nije uspjela izgraditi prava prijateljstva na poslu.
- Nakon rođenja sina pojavili su se novi izazovi. Ahmed je bio odlučan da dijete bude odgajano u islamskoj tradiciji. Svetlana nije imala ništa protiv religije, ali je željela da njen sin zna i za njene korijene i pravoslavnu vjeru. Tako je njihova porodica počela živjeti između različitih jezika, običaja i tradicija. Kod kuće su govorili arapski, u vrtiću engleski, a sa njenim roditeljima ruski.
Uz sve to, Svetlana je shvatila i jednu važnu stvar – iako živi u luksuzu, ništa od onoga što ima ne pripada njoj lično. Stan, automobil i sve ostalo vodi se na ime njenog muža ili njegove porodice. Iako joj Ahmed nikada nije branio da troši novac, sama činjenica da nema ličnu finansijsku sigurnost često je stvarala psihološki pritisak.
Kada je pokušala štedjeti dio svoje plate, naišla je na nerazumijevanje. U Ahmedovoj porodici smatralo se da sav novac treba ići u zajednički budžet. Lična ušteđevina tumačila se kao znak nepovjerenja prema mužu.
