Kažu da svi mi na svijetu imamo svoju srodnu dušu ali samo da se rijetke od njih i sretnu. Ipak ako je ljubav nekome suđena ona će se i desiti tako bar vjeruju romantičari a mi vam danas donosimo jedan primjer.
Nevjerojatna priroda životnih priča oslikana je nesvakidašnjim putovanjem Užičanke Ane, koja je slučajno u svom rodnom gradu naišla na svoju srodnu dušu, muškarca porijeklom iz Nigerije! Dogodilo se da se sudac Mekstenhope, vođen radoznalošću za našu kulturu, odvažio na odmor u Srbiju, samo da bi se našao zarobljen ljubavlju i prisiljen krenuti na transformativno putovanje za dobrobit jedne Srpkinje. Njihova očaravajuća priča započela je prije desetak godina i nastavlja cvjetati svake godine…
Pleme Igbo, također poznato kao Ibo, porijeklo je Dzaža i priznato je kao jedna od najvećih etničkih skupina u Africi, s većinom stanovništva koje živi u Nigeriji. Ana je, gostujući u emisiji na Prvoj, ispričala da je dotična osoba različitog porijekla, jer je živjela u Velikoj Britaniji i Nigeriji te se školovala u više zemalja. Preko zajedničkog prijatelja prvi put je saznao za Srbiju i njegovo zanimanje za tu zemlju je poraslo.
Na kraju je odlučio doći u posjet sa svojim prijateljima, a tijekom jednog od tih susreta Ana i on su se prvi put upoznali. Međutim, njihova je interakcija u to vrijeme bila čisto platonska, sastojala se od ležernih razgovora putem teksta bez naznaka stvaranja dublje veze. Neprestanom komunikacijom i danju i noću, shvatili su da su im se sudbine ispreplele te su se upustili u strastvenu ljubavnu romansu. U to vrijeme su se međusobno dogovorili da Užice postane njihovo stalno prebivalište.
Dvije godine nakon udvaranja, izmijenili su zavjete i sklopili svetu vezu braka. Iz tog su braka rođene tri očaravajuće kćeri, od kojih je svaka zapanjujuće nalikovala svom brižnom ocu. Džadž i Ana, ponosni roditelji triju kćeri, odlučili su da prilikom davanja imena svojoj djeci poštuju i Ibu i srpsku tradiciju. Njihove kćeri, Keleja Teodora, Kasiem Kasija i Obim Lenka, svaka nose jedinstveno ime koje odražava njihovo kulturno nasljeđe.
- Naime, Obim Lenka, najstarija od njih troje, nedavno je krštena po pravoslavnom obredu, a odluku je donijela svojom voljom. No, ističe Ana, njihov put u početku nije bio nimalo lak, jer su nailazili na osudu okoline i morali su se boriti s predrasudama susjeda. Ana je ispričala prisutnost mnoštva iskustava, uključujući nepovoljne susrete, neodobravanje, pristranost i intenzivan otpor. Izrazila je koliko su te primjedbe duboko utjecale na nju.
Putovanje je nedvojbeno bilo izazovno, često i iznimno. Ipak, izdržala je i pobijedila. Ističe činjenicu da njezin suprug sada uživa znatno veće prihvaćanje u usporedbi s prije deset godina, kada su se prvi put upoznali. – Čini se da su se pojedinci na to navikli. Situacija je bila malo drugačija prije deset godina kada su nam se putevi prvi put susreli. Međutim, trenutno vjerujem da su se ljudi navikli na to, pa su čak i sportaši sada dio jednadžbe.
Ono što mi je intrigantno jest da me ljudi, kada me sretnu, često zamijene s nogometašem ili košarkašem, kako je spomenula Ana. Džaž se susreo s brojnim izazovima u prilagodbi našoj sredini, uključujući svladavanje naše tradicije i običaja, kao i stjecanje ukusa za našu kuhinju. – Užice je na mene ostavilo pozitivan dojam zbog opuštene atmosfere. Lokalna rakija bila je posebno ugodna.
Unatoč upozorenjima koja sam dobivao o potencijalnom rasizmu u Srbiji, nisam se susreo s takvim problemima. Također cijenim snažan naglasak na obiteljskim vrijednostima ovdje, što odzvanja mojim iskustvima u Africi – dijeli, zaključujući s: Kada sam prvi put stigao u Srbiju, moja ishrana se sastojala isključivo od banana i kikirikija, što je bilo prilično izazovno. Međutim, u Londonu postoji širok izbor dostupnih kuhinja, što ga čini potpuno drugačijim iskustvom.
Ipak, s vremenom sam se prilagodio domaćoj kuhinji i čak otkrio strast prema pečenju, kao i jedinstvenom jelu koje nazivam „vruće jaje“. Zbog svojih poslovnih obveza, provođenja značajne količine vremena u Dublinu, najizazovniji aspekt za njega je odvojenost od obitelji. – Ima trenutaka kada zna biti dosta izazovno. Unatoč činjenici da održavam redovitu komunikaciju sa svojom obitelji, to se ne može usporediti s fizičkim prisustvom s njima.
Zato povremeno planiramo zajednička putovanja. To nam predstavlja veću poteškoću zbog naše djece; ključno je da oba roditelja aktivno sudjeluju u njihovim životima. No, trenutno se borimo s ovom situacijom – naglašava, na što se Ana nadovezuje: Što se praktičnosti tiče, Užice, kao manji grad, nudi prednost lakšeg snalaženja za troje djece i posao. Djeca pohađaju svoje škole, vrtiće i izvannastavne aktivnosti, a imamo i podršku baka i djedova te drugih pomoćnih službi.
Unatoč odsutnosti oca, situacija nije nimalo nepovoljna. Ističe činjenicu da njegove ćerke uglavnom govore srpski. Trenutačno je njihov izbor srpski jezik, budući da je utvrđeno da im je to materinji jezik zbog svoje malo izazovnije prirode. Najstarija kći već je naučila tečno engleski, dok su mlađa braća i sestre u procesu učenja. Njezina snažna čežnja je povesti svoju djecu na putovanje u Nigeriju.
– Moja namjera je da ih maknem sa sadašnje lokacije. Plan nam je bio dovesti ih na imanje. Da pojasnimo, njegovi poznanici i rođaci formalno ne priznaju Nigeriju kao svoju domovinu, već Biafru. To je zbog činjenice da su oni članovi zajednice Ibo, koja trenutno čini najveću populaciju u Nigeriji. Oni posjeduju svoj jedinstveni jezik, kulturu i tradiciju. Bilo bi divno kad bismo svi zajedno otputovali tamo i omogućili im priliku da sve dožive iz prve ruke – predlaže Ana.
