Baja Mali Knindža je veliku popularnost stekao u devedesetima kada se na našim prostorima vodio rat a on je pjevao nacionalističke pjesme. To mu je donijelo popularnost u Srbiji i Republici Srpsko dok je s druge strane omražen u drugim dijelovima bivše države.
U potrazi za ravnotežom između posla i obitelji, pjevač Baja Mali Knindža slobodne dane nastoji posvetiti djeci, a upravo u boravku na Manjači susreo se sa svojom sadašnjom suprugom Dijanom. Moj najveći prioritet leži u njegovanju svakog trenutka provedenog sa svojom djecom. Zbog čestih putovanja na nastupe nisam mogao biti uz njih onoliko koliko bih želio.
Ipak, svaki slobodan dan koji imam posvetim njima. Nedavno sam imao nevjerojatnu priliku provesti puna tri mjeseca na drugom kontinentu, ispričao je Baja u intervjuu za TV Pink. Osim toga, Baja Mali Knindža podijelio je svoje mišljenje o svojoj supruzi Dijani. Pjevač je izrazio ogromnu zahvalnost na smirujućoj prisutnosti svoje partnerice, ističući kako se osjeća sretnim što joj se putevi ukrstili u prošlosti.
Njihov zajednički put traje desetljeće, a započeo je slučajnim susretom na Manjači gdje je njihova veza trenutno zapečaćena poljupcem. Njihova se ljubavna priča nastavila razvijati dok su izmjenjivali zavjete u slikovitom okruženju Santorinija, a sada ponosno odgajaju dva sina kao dokaz njihove trajne veze.
Mirko Pajčin, rođen 1966. godine u selu Gubin kod Livna, mladost je proveo u rodnom mjestu s ocem Neđom, majkom Mašom i mlađim bratom Novakom. Otac mu je radio u inozemstvu u Njemačkoj i Austriji, a majka se brinula o kućanstvu i gospodarstvu. No, sa sedam godina Mirko se suočio sa zdravstvenom krizom kada je doživio nesnosne bolove nakon što se oprostio od oca.
- Otkriveno je da mu jedan bubreg potpuno ne radi, zbog čega je hitno operiran u Sarajevu kako bi mu se spasio život i sačuvao drugi bubreg. Tijekom svog školovanja u osnovnoj školi Mirko je razvio duboku strast prema ruskoj književnosti, zahvaljujući svom učitelju Milanu Popariću. Uronio je u djela Jesenjina, Bloka, Ljermontova, Majakovskog, Puškina i drugih književnih velikana tog doba, što ga je nadahnulo da počne pisati vlastite stihove.
Često čitajući i pišući do kasno u noć, Mirkov glavni kritičar i podrška bio mu je brat od strica Jović. Dok su njegovi vršnjaci uživali na seoskim sajmovima, Mirko se posvetio stvaranju poezije u osami svoje sobe. Inspiriran Momom Kaporom, svoje je pjesme često pratio ilustracijama, iako ih je vrlo malo sačuvano. Redovito je nastupao na školskim priredbama, au jednom je trenutku zaradio i impresivnih 13 bodova.
No, tragedija se dogodila kada je neposredno prije nastupa preminuo njegov djed Pero, mamin otac i onaj koji mu je od milja dao nadimak Baja. Dok je njegova majka smatrala da je neprikladno da on nastupa tijekom razdoblja žalosti, on je shvatio da sve ovisi o njemu i pristao je sudjelovati bez obzira na sve. Tijekom ovog nastupa recitirao je svoju prvu pjesmu koju je sam napisao, fokusirajući se na narodnu tradiciju i ruralni život, posebno se baveći pitanjem istrebljenja bikova u svojoj zajednici.
Publika je bila očarana njegovim nastupom, ispratila ga ovacijama i ostavila impresionirane kako profesore tako i sve prisutne. U to vrijeme je napisao jednu od svojih najpoznatijih pjesama “Otišla je Danijela (Plači bezo bijela)”. Kao mladi pojedinac u Beogradu, imao je priliku pokazati svoj talent i na nastupima održanim u Sarajevu. Na kraju, s početkom rata, njegov stric Živko, koji je završio pravo i dobio posao u Beogradu, uputio je poziv svom bratiću da nakon završene osnovne škole nastavi školovanje u gradu.
Početkom 80-ih donosi odluku o preseljenju u Beograd s ciljem školovanja inženjera strojarstva. No, zbog nedostatka mjesta na tom smjeru, kao iu ekonomskoj i gimnaziji, ipak je upisao Srednju prometnu školu. Unatoč tome što nije bio posebno zainteresiran za ovu instituciju, bio je izvrstan akademski i postao jedan od najboljih studenata. Nakon što je stekao zvanje prometnog tehničara, zaposlio se u poduzeću “IMT”, a kasnije iu brodogradilištu.
Put ga je zatim doveo do beogradske zračne luke, gdje je radio kao kurir, dostavljajući planove leta i povezujući se sa stjuardesama i drugim službenicima. Tijekom tog vremena često je posjećivao pubove sa svojim prijateljima, pokazujući svoj vokalni talent i donoseći radost sebi i onima oko sebe. U nezaboravnoj prigodi čak je cijelu večer na stadionu Jedinstva izveo pjesme i zaradio devet puta veću plaću.
U tom je trenutku shvatio svoj pravi poziv, odlučivši se odreći povratka u zračnu luku i umjesto toga nastaviti karijeru pjevanja i zabavljanja drugih. U establišmentu pokojnog Zorana Šijana udružio je snage s Cakanom za nastup za pamćenje. Kasnije je svoj talenat ispoljio u sarajevskoj kafani “Holiday”, koja je bila pod vlasništvom Marka Pažulja. Dijeleći pozornicu s cijenjenim umjetnicima poput Sanje Đorđević i Ljubiše Vasiljevića, učvrstio je svoju reputaciju.
- Godine 1989. prijavljuje se za sudjelovanje na renomiranom glazbenom natjecanju “Prvi glas Livna”. No, organizatori su otkrili da je on prethodno napisao pjesmu “Nema raja”, koju je izvela grupa Tromeđa. Zbog toga su ga diskvalificirali iz natjecanja. Ipak, svojim je iznimnim nastupom u revijalnom dijelu programa osvojio publiku. Dok su u Hrvatskoj izbijali sukobi, nastavio je sporadično nastupati u Grahovu i okolici. Nažalost, zbog eskalacije napetosti, narod Krajine osjetio je potrebu da se naoruža.
Njemu i njegovom školskom prijatelju Žiži uskraćeni su puške, ostavljajući im samo jedan način da podrže svoju zajednicu u ovim izazovnim vremenima – kroz snagu njegove glazbe. U vrijeme dok su mu otac i brat ratovali, Novak se našao u zatvorima logora “Lora”. Međutim, njegova sreća krenula je nabolje kada je uz pomoć Crvenog križa oslobođen. U intervjuu koji je uslijedio, Baja je izrazio neusporedivu radost što je svjedočio kako njegov brat postoji neozlijeđen i napreduje.
