Vjerovanje u duhove obično je česta pojava kada smo djeca i kada još uvijek ne znamo kao sve funkcioniše. Međutim, ova priča ima malo drugačiji splet i dokazuje baš suprotno od toga da se duhovi samo pojavljuju u djetinjstvu.
Što se tiče prisutnosti duhova i postojanja onih koji više nisu među živima, mišljenja su često oprečna. Neki ljudi vjeruju da su oni jednostavno narativi i proizvod ljudske kreativnosti, dok drugi vjeruju da smrt nije kraj i da ljudski duhovi nastavljaju putovati na načine koje ne možemo razumjeti. Ove različite perspektive prate čovječanstvo stoljećima: neki su posvećeni skepticizmu i racionalnom razmišljanju, dok drugi imaju vjeru u uvjerenje da nas naši voljeni neće potpuno napustiti.
Unatoč općem uvjerenju skeptika da je izostanak povratka tradicija, povijest i zdrav razum dokumentirali su tisuće slučajeva u kojima su ljudi tvrdili da su osjetili prisutnost pokojnika – bilo kroz miris u sobi, iznenadni osjećaj ugode, zvuk ili jednostavno mentalni mir. Ovi izvještaji, iako često kontroverzni, nastoje povećati misterij svakodnevnog života i sugerirati da razlika između života i smrti možda nije tako jasna kao što vjerujemo. Jedna legenda koja je i danas popularna tiče se obitelji MacDowell i odnosi se na obitelj Bonetti.
Glavni likovi su mali dječak po imenu Loki i njegova starija majka Isabel. Unatoč Lokijevoj mladosti, njihova veza bila je očita svima. Njihova interakcija dovela je do sreće: smirenost bebe se povećavala kako se starija žena približavala, a osmijesi koje su dijelili bili su značajni za sve u obitelji. Nažalost, Isabel je preminula u dobi od 87 godina, ostavivši prazninu koju ništa nije moglo pokriti. Međutim, obitelj je i dalje pokušavala nastaviti sa svojim svakodnevnim životom, pokušavajući pronaći utjehu u sjećanjima i pričama. Sve je izgledalo mirno, dok se jedne noći nije dogodio događaj koji nitko nije mogao pojmiti.
Djetetov otac, Jamie, sjedio je pokraj njega dok je Loki izražavao svoju radost i počeo mlatarati rukama u znak slavlja. Posebno neobično je bilo to što dijete nije promatralo njega, već prazan kut sobe. Usne su mu se pomicale kao da nekoga pozdravlja riječima “zdravo”. Jamieja, koji je uvijek bio skeptičan prema pričama o paranormalnom i duhovima, to je duboko pogodilo. Srećom, sigurnosne kamere u rezidenciji snimile su cijeli događaj. Opis videa točno opisuje tipično mlohavo i neodlučno držanje dječaka dok pozdravlja stranca strastvenim odgovorom.
Kasnije je Jamie priznao da je imao zamršeniji koncept od logike: prisutnost koju nije mogao opisati, ali je unatoč tome stvarala sklad. U tim situacijama sjetio se riječi koje je Isabel često ponavljala: “Uvijek ću nadzirati svoje najdraže, čak i kad nisam fizički prisutna.” Ovaj koncept je zabilježen u njegovom umu i povezan s događajem kojem je upravo svjedočio. Postalo mu je očito da njegov sin ne pokušava ništa poručiti, već da prepoznaje svoju voljenu baku u jednostavnoj i čistoj perspektivi djeteta.
Za Jamieja, koji je skepticizam smatrao najnižim prioritetom i koji nikada nije obraćao pažnju na paranormalne priče, ovaj trenutak je bio poticaj da postane vjernik. Doživio je to i kao čudo i kao utjehu, dokazujući da ljubav i povezanost s voljenima nisu potrebni nakon smrti. Umjesto straha, osjećao je sklad, osim toga, prepoznao je Isabelinu prisutnost kao sredstvo komunikacije koje je pokazalo da je još uvijek privržena njemu i Lokiju. Ovaj narativ brzo se proširio medijima i društvenim mrežama te je dobio različite reakcije.
Neki ljudi su rekli da je to samo puka slučajnost ili dječija mašta, dok su drugi smatrali da je to dokaz života poslije smrti. Međutim, priča o obitelji Bonetti dovela je do toga da većina ljudi vjeruje da ono što smatramo paranormalnim nije tako točno kao što mi vjerujemo da jest. Bez obzira na stupanj do kojeg priznajemo prisutnost fantazme, jedna je istina očita: priče poput ove pokazuju sposobnost ljubavi i sjećanja. Oni nam pokazuju da veze koje razvijamo sa svojim najdražima mogu nadići granice smrti. Za obitelj Bonetti susret Lokijevog malog brata i njegove prabake Isabel postao je metafora stalnog druženja i upozorenje da ljubav neće potpuno nestati, već samo transformirati.
