Manastir Ostrog koji e nalazi u Crnoj Gori ima veliki značaj za pravoslavne vjernike i mnogi ga pohode i obilaze a postoji i mogućnost da se prespava u nejmu ko to želi i može. Donosimo vam iskustvo jedne Bepgrađanke.
Mnogi putnici na putu prema moru često se odluče nakratko zaustaviti na Ostrogu. Iako je posjet ovom svetom mjestu za mnoge neizostavan, postotak pojedinaca koji se odlučuju za noćenje znatno je manji jer faktori poput gužve, vremenskog ograničenja i hitnosti često utječu na njihov izbor. Međutim, oni koji krenu na ovo putovanje susreću se s duhovnom avanturom koja ostavlja trajan dojam. Poseban putopis prenosi iskustvo Beograđanke koja je nedavno stigla na Ostrog.
- Kao i mnogi drugi, i ona je nekoliko mjeseci razmišljala o putovanju na Oštro, ali su joj se planovi ispriječavali s preprekama: financijskim ograničenjima, lošim vremenskim uvjetima ili vremenskim ograničenjima. No, jednog utorka stigao je neočekivani poziv: “Hoćeš li u petak na Ostrog?” besplatno je, možemo tamo prespavati.” Ponuda je bila previše primamljiva da bi se odbila, a slobodan vikend se pojavio. Tako je krenula na svoje putovanje, oslobođena briga o financijama i logistici, željna uroniti u jedno od najizvrsnijih duhovnih iskustava. Do Ostroga se putovalo noću i brzo.
Nakon pauze od osam godina, ponovno je ugledala siluete Ostroške planine, a kroz lišće se postepeno pojavljivao zapanjujući pogled na sveti manastir. Na ruti su se čule primjedbe vozača i suputnika dok su se nosili sa zavojitim cestama i uzvisinama. Ipak, ostala je uvjerena da je to putovanje bez opasnosti. Smješten na planinskoj litici, Ostrog je posvećen Svetom Vasiliju Ostroškom. Najprije su stigli do donjeg manastira, u čast Svete Trojice, da bi prošetali do gornjih vrata. Uspon se pokazao iscrpljujućim, posebno za pojedince poput nje, koji obično većinu vremena provode sjedeći u uredu.
Kamene stepenice koje vijugaju kroz šumu i strmo brdo bile su veliki izazov; međutim, na kraju su svi stigli u Gornji manastir, gdje ih je čekao skup. Veliki broj od oko 300 ljudi okupio se u porti samostana u potrazi za prenoćištem. Strunjače i pokrivači bili su naširoko rasprostranjeni; međutim, mnogi su prisutni izrazili nezadovoljstvo hladnim i olujnim vremenom. Dok su stajali u redu kako bi se poklonili moštima svetog Vasilija, svi su prisutni davali sve od sebe da izdrže okolnosti, dok je sunce nemilosrdno pržilo. Nakon dugog čekanja, njezina je prilika napokon stigla.
Unatoč jačini glavobolje, u trenutku kada je stala pred mošti svetog Vasilija, bol je potpuno nestala. Bila je uvjerena da taj fenomen nije puka slučajnost, već utjecaj svetih relikvija. Nakon zagovorne molitve, pratila je svoje prijatelje i za to vrijeme promatrala nepokolebljivu predanost ostroških redovnika i volontera pomoći vjernicima. Velikodušno su davali svetu vodu, posvećeno ulje, pa čak i olakšavali ispovijed. Unatoč umoru, u mraku se vratila u špilju čekajući priliku da se ispovjedi. Kad se smjestila na svoju prostirku, odmah je zaspala.
U međuvremenu, pojedinci su izrazili zabrinutost zbog mogućih niskih temperatura, nedostatka pokrivača i mogućnosti da kiša pokvari večer. Unatoč kratkotrajnoj kiši, odlučili su ustrajati, pokrili svoje stvari i nastavili čekati. Trenutak duhovnosti i neočekivana pojava tijekom noći. U kasnim satima probudila ju je iznenadna prehlada. Kad je otvorila oči, vidjela je redovnika kako stoji pored nje i smiješi se. Isprva je vjerovala da je u snu; međutim, tada je kleknuo i upitao: “Skladate li poeziju?” Njeno čuđenje je bilo opipljivo, jer taj detalj nikome nije poznat.
Nakon toga je zamolila da podijeli jednu od svojih skladbi i počela je recitirati stihove koje je napisala kao sredstvo duhovnog izražavanja, posebno nakon izazovnih iskustava u svom životu. Redovnik se nasmiješio i počeo joj čitati molitvu, potičući je da se prisjeti svoje okoline. Činilo se da ikona svetog Vasilija gleda ravno u nju, smještena u srcu stijene u očaravajućem okruženju osvijetljenom samo unutarnjim svjetlom. Nakon ovog iskustva hladnoća je nestala, a ona je ponovno osjetila toplinu i sigurnost koju joj je pružila kamena izbočina koja je zaklonila sve vjernike.
S osjećajem spokoja i zahvalnosti zaspala je okrenuta prema svetom Vasiliju, uvjerena da se ništa nije dogodilo slučajno. U snovima je primijetila nježno kucanje i korake, ali odlučila je ne otvoriti oči. Bila je sigurna da upravo sveti Vasilije čuva njezinu dušu zajedno s dušama drugih u tom carstvu. U tom trenutku, razgledajući okolinu, uvjerila se u nesvakidašnju ljepotu prirode planine Ostrog. Nježne ljubičice i ružičasti cvjetovi izranjali su iz nazubljenog kamenja, čineći cijeli prizor čudesnim spektaklom – koji prkosi objašnjenju, ali zahtijeva da se doživi.
