Krajem januara, u sjevernoj Finskoj, gdje snijeg pada kao zid i pokriva svaki kutak zemlje, dogodila se priča koja je dirnula srca svih koji su je čuli. Leon Hartman, 42-godišnji inženjer, i njegov vjerni pas, labrador retriver Rocky, hodali su poznatom stazom prema kući…….
Oblačak snijega pratio je svaki njihov korak, a hladnoća im je grebala kožu. No, unatoč snijegu koji je padao u stihu, osjećali su sigurnost u poznatom putu.
Međutim, sve se promijenilo u sekundi. Tupo krckanje je odjeknulo s padine i, prije nego što je Leon mogao shvatiti što se događa, ogromni sloj snijega pao je sa planine, zatrpavši obojicu.
Snažna lavina progutala je njihova tijela, a Leon je bio zarobljen. Snijeg ga je pritisnuo do tla, a jedini zvuk koji je čuo bio je njegov vlastiti panika dah, dok je zrak polako nestajao. Isprva, tišina. Tamo gdje je prije bila tišina, sada je bila samo dublja tama.
- Ali onda, iz te tišine, nešto je probilo. Slab zvuk. Jecanje. Leon je znao odmah – to je bio Rocky. Pas je bio zarobljen, ali nije popustio. Njegove šape, unatoč iscrpljenosti, bile su mahnite, kopale su kroz gusti snijeg, boreći se za svaki zalogaj zraka. Leon je znao – samo Rocky može izvući njih oboje.
Kroz debeli sloj snijega, pas je pronašao mali prolaz, kroz koji je dopustio da prođe nešto svježeg zraka. Ali nije stao. Rocky je, unatoč svojim naporima, skočio unatrag, vratio se na mjesto gdje je Leon ležao, i počeo ponovno kopati. Svaki udah bio je teži, svaki trenutak bio je duži. Ali pas nije prestajao. Svojim kopačkim šapama proširivao je prolaz dok nije došlo do trenutka kada je konačno uspio izgurati rupu. Svježi zrak. Život je opet mogao ući.
- Pas je skočio na noge i dotrčao do radnika koji su se nalazili u blizini, lavine nisu bile rijetke u tom kraju. Uplašeni od nečega nepoznatog, radnici su ga slijedili. Rocky ih je povukao za rukav, vodio ih naprijed, do mjesta lavine. Njegov lavež, očajan i glasan, bio je signal spasa.
Ubrzo su počeli čišćenje snijega lopatama. Što duže su kopali, to su više osjećali da nešto nije u redu. Onda su ugledali ruku. Leon je bio tamo – iscrpljen, plav od hladnoće, ali živ. Kad su ga izvukli na površinu, došao je trenutak kada je otvorio oči. Prva stvar koju je napravio, bila je da čvrsto zagrlio svog Rockya.
- A pas, umoran, prekriven snijegom i ledima, nije se pomaknuo od svog gospodara. Njegove oči su bile umorne, ali još uvijek pune odanosti i ljubavi, te sjajne, kao da nije bilo ni jednog trenutka u kojem bi odustao.
„Da nije bilo njega, ne bih bio ovdje“, rekao je Leon kasnije novinarima, suznih očiju. „On nije samo moj pas – on je moj spasitelj. Moj heroj.“
U malom finskom selu Ouluu, priča o njima sada se priča s divljenjem. Leon je postavio znak na imanju: „Ovdje živi Roki – pas koji je osvojio snijeg.“
- Ali taj trenutak, trenutak spasa, odanosti i ljubavi, zauvijek je ostao u srcu Leona. I svaki put kada se snježna oluja sruči na Finsku, Leon se smiješi, jer zna – prava odanost može otopiti čak i najhladniji led.
Za njega, Roki nije samo pas – on je simbol spasa, simbol ljubavi koja ne zna za prepreke.
