Te noći, bila sam zadužena za sestrinog sina. …….
Stan je tonuo u mir i tišinu, dok je beba spokojno spavala u svojoj sobi. Bilo je oko tri ujutru kada se iznenada oglasio baby monitor. Prvi tihi šum pretvorio se u jasno čujni zvuk, što me odmah probudilo i natjeralo da provjerim šta se događa. Pomislila sam da se dijete probudilo, no preko monitora sam vidjela da je i dalje mirno spavalo, nepomično i spokojno.
- Odjednom, iz zvučnika se začuo šapat, tih, hladan i jeziv: “Nije u redu.” Glas nije pripadao nikome iz kuće. Srce mi je odmah stalo od straha, a tijelo se zaledilo u panici. Uzevši telefon, brzo sam nazvala sestru. Nije ni čekala da završim rečenicu – u glasu joj se jasno osjećala panika: “Uzmi mog sina i odmah izađi! Zaključaj se u auto i pozovi hitnu!”
Bez razmišljanja, poslušala sam. Držeći bebu čvrsto uz sebe, krenula sam prema izlazu. No, dok sam prolazila pored prozora, perifernim vidom sam ugledala tamnu siluetu koja se nečujno kretala vani. Bio je to muškarac, sjenka koja je nestajala iz vida dok sam se približila prozoru. Srce mi je zadrhtalo – prozor je bio širom otvoren.
- Uvijek smo pazili da svi prozori budu zatvoreni, posebno zbog bebe. A sada, usred noći, jedan je bio bez nadzora, kao da je neko bio unutra ili pokušavao ući. Panika me obuzela, ali nisam gubila vrijeme. Izlazila sam iz kuće, trčeći prema autu. Zaključala sam se i nazvala policiju, drhtavim glasom objašnjavajući što se dogodilo.
- Policija i hitne službe ubrzo su stigle. Pretražili su okolinu i kuću, ali nisu pronašli nikakve tragove provale niti osobu koja bi odgovarala opisu. Sve je izgledalo netaknuto, ali kada sam spomenula baby monitor, policajac je reagirao pomalo nelagodno. Rekao je da su u posljednje vrijeme dolazile pritužbe na taj model monitora zbog neobičnih zvukova – šaptanja, muzike, pa čak i poruka.
Iako je to možda bila tehnička greška, otvoren prozor i figura vani nisu se mogli objasniti elektronikom. Sestra mi je kasnije priznala da je prethodnih dana i sama nekoliko puta čula čudne zvukove preko monitora, ali je to pripisala umoru i okolnim šumovima. Odmah smo zamijenile monitor, i od tada više nije bilo neobičnih glasova niti čudnih pojava.
Ipak, ta noć i dalje me proganja. Povremeno se u mislima pojavi sjenka pored prozora i osjećaj hladnog straha u stomaku. Ne mogu zaboraviti izraz lica svoje sestre dok je vikala da bežim i hladan šapat koji je rekao da “nije u redu”. Iako možda nikada nećemo saznati pravi uzrok – bilo da je riječ o sablasnoj slučajnosti ili namjernom pokušaju uplašavanja – ja znam šta sam doživjela. Ne mogu ignorirati činjenicu da je neko bio vani, u tišini noći, kraj otvorenog prozora, dok je nevino dijete spavalo u sobi.
- Taj događaj naučio nas je koliko je važno biti oprezan, ali i koliko su instinkt i brza reakcija ključni u trenucima kada je sigurnost najvažnija. Čak i sada, dugo nakon svega, svaki tihi šum u noći izaziva jezu i podsjeća nas na tu sablasnu, neobjašnjivu noć.
