Marina je stajala pred vratima stare, zapuštene radionice u polupodrumu trgovačkog centra. Miris prašine i lemljenja ispunjavao je prostor, a u njezinim rukama bio je posljednji trag njenog pokojnog muža – Sergejev slomljeni telefon. …….
Nikada nije pomislila da bi taj uređaj mogao skriviti nešto što će joj zauvijek promijeniti život.
Telefon je ležao u ladici tri mjeseca, još od dana kada je izgubila Sergeja. Bio je to jedan od onih predmeta na koji je svakodnevno nailazila, ali ga nije smjela dirati. Svaka pukotina na ekranu bila je podsjetnik na gubitak, na život koji je odjednom nestao.
No, danas je odlučila da ga odnese na popravak, jer je njena svekrva Galina Petrovna, koja nije imala dovoljno novca za novi telefon, bila u nevolji. Nije željela da se mora osloniti na staru Nokia koju je koristila.
Anton, tehničar u radionici, bio je umoran čovjek, oči su mu bile teške, a ruke ukočene. Marina ga je pažljivo posmatrala kako je uzeo telefon u ruke i započeo posao. Radilo se polako, tiho, samo zvuk mikroskopa i alata punio je prostor. Anton je razgovarao s njom povremeno, objašnjavajući što radi, ali Marina nije bila naročito zainteresovana za tehnološke detalje. Njene misli su bile daleko. Razmišljala je o tome kako će djeci objasniti da je tatin telefon sada kod bake. Katya, osmogodišnjakinja, to bi mogla razumjeti, ali Miša, petogodišnjak, sigurno bi bio zbunjen.
- Kada je Anton završio zamjenu displeja, telefon je oživio. Ruke su mu bile sigurne, kao da je već popravljao hiljade telefona, ali nije mogao ni pretpostaviti da će upravo ovaj popravak dovesti do nečega što će promijeniti Marinin život. Uključio je telefon, a ekran je zasvijetlio Appleovim logom. Anton je tiho kliknuo dugme za napajanje, i trenutak kasnije, telefon je vibrirao. Na vrhu ekrana pojavila se nova obavijest o dolaznoj poruci.
Anton je pogledao ekran, lice mu je promijenilo boju. Obrve su mu se podigle, a usne stisnule. Marina je primijetila njegovu reakciju. Bio je tiho iznenađen, gotovo kao da nije mogao vjerovati što vidi.
„Što je? Je li nešto pogrešno?“, pitala je, zabrinuto gledajući njegovu reakciju.
- Anton je polako okrenuo telefon prema njoj, ruke su mu drhtale. „Ovo morate pročitati“, rekao je, glas mu je zvučao nesigurno, gotovo ispričavajući se. „Žao mi je, nisam htio da virim, ali poruka je bila pred mojim očima.“
Marina je uzela telefon u ruke, još uvijek nesvjesna što je točno na ekranu. Svi su podaci na telefonu bili njeni, a Sergejevi, i nije se čudila što je nešto iz prošlosti moglo isplivati. No, kada je pogledala tekst, njezino srce je stalo. Slova su se prvo činila kao zamagljena, nespretno posložena, a zatim je poruka postala jasna.
“Marina, moram ti nešto reći. Znam da sam te povrijedio, ali ovo ti zaslužuješ znati. Moje srce je uvijek bilo tvoje, ali prije nego što sam otišao, bilo je nešto što nisam mogao zatajiti. Tvoje ime je jedino što nisam mogao zaboraviti. Našao sam izlaz iz svega, ali nisam mogao da zaboravim naše posljednje riječi. Zauvijek ću biti tvoj.”
- Srce joj je stalo. Ove riječi, koje je čula, bile su kao udarac u stomak. Nije imala pojma da je Sergej, njen muž, imao neku tajnu koju je skrivao čak i od nje. Zbunjenost i hladnoća prolazile su kroz njen sistem. Kako je mogao ovo napisati, kako je mogao sve ovo skriviti? Sve te godine zajedno, sav ljubavni odnos koji je vjerovala da je bio bez tajni, sada je izblijedio pred njenim očima.
- Anton je stajao iza nje, pažljivo je posmatrajući, čekajući da reagira. Osjećala je da joj je tlo nestalo ispod nogu. Krenula je prema stolu, držeći telefon čvrsto u rukama. Nije mogla vjerovati. Misli su joj bile preplavljene, pitanja su preplavila njen um, a suze su počele tiho teći niz njeno lice. Iako je bila sama u ovoj radionici, osjećala je da cijeli svijet ima odgovore koje nije bila spremna čuti.
„To je sve bilo laž, zar ne?“, šaptala je tiho, gledajući poruku koju je njen muž ostavio…
