Kada se porodica raspadne najveća žrtva su djeca a danas imamo jednu istinitu priču o tri dječaka koje su roditelji nakon rastave ostavili ali su imali sreću da ih njihov djed i baka usvoje i brinu o njima.
Diljem svijeta postoje mnogi slučajevi u kojima roditelji, nažalost, nisu u stanju ispuniti svoje odgovornosti prema svojoj djeci, što je dovelo do toga da bake i djedovi preuzmu tu ulogu. Danas dijelimo dirljivu priču o djedu koji je odgajao svoje troje unučadi s istom ljubavlju i pažnjom koju bi poklanjao svojim sinovima. Jusuf Mujić nosi cijenjenu titulu najboljeg pokrivača na Balkanu, a njegove kreacije posjeduju izuzetnu sposobnost da zagriju i najhladnija srca.
- Porijeklom iz Tuzle, Jusuf Mujić predstavlja odlike časnih i brižnih ljudi, pomažući obnovi vjere u humanost. Zajedno sa suprugom čuvao je troje unučadi. Nakon što je otkrio da mu je snaha napustila sina, smatrao je nedopustivim da djeca budu smještena u Centar za socijalni rad ili davana u drugu udomiteljsku obitelj. Otišao je do vlasti, uzeo djecu za ruke i odveo ih svojoj kući. Pravna pitanja koja se tiču njegovih nasljednika trajala su više od šest mjeseci, a kada je skrbništvo konačno dodijeljeno njemu, Yusuf je doživio neodoljiv osjećaj radosti.
No, upravo je tada započela prava bitka, izazov koji traje već šest godina. Čuti takve vijesti može biti nevjerojatno teško iskustvo, osobito kada vas se izravno dotiču. Svaki djed teži uspjehu svojih unuka, a prepreke s kojima se na tom putu suočava bile su jedva primjetne. Kada osoba ima jaku težnju za određenim ciljem, u kombinaciji s istinskom predanošću i odlučnošću, prepreke postaju savladive. U razgovoru za RTV “Slon” djed Jusuf je naveo slučajeve kada je bilo bitno izbaciti tri osobe iz scenarija zbog njihovog remetilačkog angažmana.
U dobi od 68 godina, on dijeli svoje poteškoće u potpunom artikuliranju svog ponosa na divne osobe koje postaju; međutim, priznaje da je pravilno usmjeravanje djece zahtijevalo značajan trud i predanost. “Proveo sam šest mjeseci gurajući njihovu stalnu prisutnost u svom životu. Najmlađe dijete imalo je samo dvije godine, a pomisao da ih smjestim u dom blizu njihovih živih bake i djeda bila je nešto što nisam mogao podnijeti. Držao sam ih uza se i doveo ih je u moju kuću“, objasnio je Jusuf.
Nakon sinovljevog razvoda, preuzeo je brigu o troje djece: Alenu, Anesu i Amelu. Različite okolnosti spriječile su Jusufovog sina da djecu opskrbi osnovnim namirnicama, pa je intervenirao i Centar za socijalni rad. Zbog toga je odlučeno da se djeca smjeste u Dječiji dom, daleko od roditeljskog staranja, što je ostavilo dubok utisak na Jusufa. Iako je tek ušao u sedmu godinu, odlučio je krenuti u akciju. Njegovo je srce sada ispunjeno toplinom i ponosom. Nakon uspješno završenog programa udomiteljstva dobio je titulu bake i djeda od strane Centra za socijalni rad.
Dok Jusuf priznaje da briga o djeci dolazi sa značajnim izazovima, ističe neusporedivu radost koju doživljava sa svojim unucima, navodeći da bi rado dočekao priliku da sve to prođe ponovo. Amel, najmlađi član obitelji, trenutno ide u treći razred osnovne škole. Trenira karate i želi biti policajka. “Cilj mi je da u budućnosti postanem policajac jer je to posao koji je usmjeren na borbu protiv kriminala, a ja nisam kriminalac”, rekao je Amel Mujić.
U isto vrijeme, dvanaestogodišnji Anes se bavi karateom i ima želju da postane trener. “Postati trener je moj jedini cilj; ne planiram nastaviti karijeru”, rekao je Anes. Napominje i da s ocem razgovara češće nego s majkom, iako su ti razgovori još uvijek rijetki. Anes je izjavio: “Imam njihove kontakt podatke i povremeno razmjenjujem poruke s ocem, koji mi se ponekad obrati za razgovor. Nasuprot tome, moja komunikacija s majkom je rijetka; odgovaram samo kad ona ostavi poruku, što se rijetko događa .
Alen, kao najstariji od njih trojice, slovi za najboljeg karatista. Sakupio je oko 50 medalja, a prije nekoliko dana osigurao je još jednu zlatnu medalju na turniru u Lukavcu. Prvu nagradu dobio je s deset godina, a od tada je svako sljedeće priznanje vezao uglavnom za sebe. „Cilj mi je bio napredovati, poboljšati sliku o sebi i promijeniti način na koji me drugi doživljavaju“, napominje Alen. Imao je najdublji uvid u događaje koji se tiču roditelja, a sada brine da nitko od njih troje ne komunicira bez poštovanja s bakom i djedom, s obzirom na njihovu dob.
Prenose svoju iskrenu zahvalnost za sve što je učinjeno za njih. S ciljem njegovanja osjećaja ponosa i težnje za izvrsnošću u svim aspektima, oni priznaju značajan doprinos ovih pojedinaca. Alen je objasnio da je ključno ne otpuštati ih samo na temelju njihove dobi, jer on također pomaže u brizi o njihovoj mlađoj braći i sestrama, što je odgovornost koju treba poštovati. Za cijenjenog djeda svaka medalja i akademski uspjeh neizmjerna je radost i ponos. “Iako je bilo pomalo izazovno prenijeti ovaj osjećaj, iskreno osjećam ponos. Zaista bih volio da sam mogao podijeliti što više znanja s njima”, rekao je Jusuf, a glas mu je drhtao.
