Imati djecu i biti roditelj je ogroman posao ali i najveće zadovoljstvo na svijetu. Međutim nismo svi stvoreni za tu ulogu a neki kasno to spoznaju a ispaštaju uvijek djeca. Danas vam donosimo priču o jednom djedu koji zaslužuje poštovanje.
U suvremenom društvu sve je češća pojava brojne djece koju su roditelji napustili. Naime, postoje različite izazovne životne okolnosti koje onemogućuju roditelje da se adekvatno brinu za svoje potomstvo. U takvim slučajevima, odgovornost za tu djecu često preuzimaju alternativni skrbnici, kao što su bake i djedovi ili drugi bliski rođaci, uključujući tazbinu. Ako nema odgovarajućih skrbnika, ta bi djeca na kraju mogla biti smještena u ustanovu za skrb. Oni koji su dovoljno sretni da imaju izvanredne članove obitelji zaista su sretni. Danas prepričavamo priču o Tuzlaku, koji je preuzeo odgovornost oca u njegovanju svojih unuka.
Diljem svijeta postoje brojni slučajevi u kojima roditelji, nažalost, nisu u stanju ispuniti svoje obveze prema svojoj djeci, što rezultira bakama i djedovima koji preuzimaju tu ključnu ulogu. Danas predstavljamo iskrenu priču djeda koji se posvetio odgoju svoje troje unučadi s istom nepokolebljivom ljubavlju i predanošću koju bi iskazivao i svojim sinovima. Istaknutu titulu najfinijeg pokrivača na Balkanu s pravom nosi Jusuf Mujić, čije kreacije za svoje unuke posjeduju izuzetnu sposobnost da zagriju i najtvrđa srca. Podrijetlom iz Tuzle, Jusuf Mujić oslikava osobine časnih i suosjećajnih ljudi, vraćajući vjeru u ljudskost.
Uz suprugu, preuzeo je brigu o troje unučadi. Nakon što je saznao da mu je snaha napustila sina, smatrao je neprihvatljivim da djeca budu smještena u Centar za socijalni rad ili da budu raspoređena u drugu udomiteljsku obitelj. Došao je do vlasti, uzeo djecu za ruke i otpratio ih kući. Pravne bitke oko njegovih nasljednika trajale su više od šest mjeseci, a kada je skrbništvo konačno dodijeljeno njemu, Yusuf je osjetio neviđenu radost. U tom trenutku započela je prava borba, izazov koji traje već šest godina.
Susret s takvom viješću pokazuje se kao izuzetno mukotrpan doživljaj, pogotovo kada se odnosi izravno na vas same. Svaki djed nastoji osigurati dobrobit svojih unuka, a izazovi s kojima se susretao na putu bili su jedva primjetni. Kada osoba posjeduje duboku težnju za određenim ciljem, zajedno s istinskom predanošću i odlučnošću, izazovi postaju savladivi. U razgovoru za RTV “Slon” djed Jusuf je naveo slučajeve kada je bilo ključno eliminirati tri osobe iz situacije zbog njihovog štetnog djelovanja.
U dobi od 68 godina, on izražava poteškoće u adekvatnom izražavanju svog ponosa na izvanredne osobe u koje se razvijaju njegova djeca; s druge strane, on priznaje da su bili potrebni znatni napori i predanost kako bi se o njima učinkovito skrbilo. U trajanju od šest mjeseci zagovarao sam njihovu stalnu prisutnost u mom životu. Budući da je najmlađi imao samo dvije godine, ideja da ih smjestim u dom u blizini njihovih živih baka i djedova bila mi je nepodnošljiva. “Stavio sam ih u naručje i donio kući”, rekao je Jusuf. Nakon razvoda sina, postao je staratelj troje djece: Alena, Anesa i Amela.
Nekoliko je faktora doprinijelo tome da Jusufov sin nije mogao opskrbiti djecu osnovnom hranom, zbog čega je intervenirao Centar za socijalni rad. Zbog toga je odlučeno da će djeca biti smještena u Dječji dom, bez roditeljskog staranja, što je odluka koja je duboko pogodila Jusufa. Iako je tek nedavno krenuo u sedmu godinu, odlučio je nešto poduzeti. Trenutno doživljava duboki osjećaj ponosa i topline. Nakon uspješno završenog programa udomiteljstva, od strane Centra za socijalni rad dobio je titulu bake i djeda.
Iako Jusuf priznaje značajne izazove koji su sastavni dio odgovornosti brige za djecu, on naglašava da je radost koju on donosi svojim unucima bez premca, izražavajući svoju želju da još jednom proživi to iskustvo. Amel Mujić, najmlađi član njene obitelji, trenutno je učenik trećeg razreda osnovne škole. Bavi se karateom i želi karijeru policajke. “Moja ambicija je da u budućnosti postanem policajac jer je to profesija posvećena borbi protiv kriminala, a ja nisam kriminalac”, rekao je Amel. Istovremeno, dvanaestogodišnji Anes intenzivno se bavi karateom i želi postati trener.
- “Moja jedina ambicija je da postanem trener; nemam želju da se bavim nekom drugom profesijom”, rekao je Anes. Nadalje, primjećuje da se razgovori s ocem odvijaju češće nego oni s majkom, iako su te interakcije i dalje rijetke. “Posjedujem njihove kontakt podatke i povremeno se dopisujem s ocem, koji povremeno započne razgovor sa mnom. Nasuprot tome, s majkom su rijetki kontakti, javljam se isključivo kada ona ostavi poruku, što se rijetko dešava”, naveo je Anes. Alen, kao najstariji u trojcu, ističe se kao najvrsniji karatist. Sa oko 50 osvojenih medalja nedavno je osigurao još jednu zlatnu medalju na turniru održanom u Lukavcu.
Prvo priznanje dobio je prije nego što je navršio desetu godinu života, a od tada svako sljedeće priznanje posvećuje prvenstveno sebi. “Moj cilj je bio napredovati, poboljšati sliku o sebi i promijeniti način na koji me drugi vide”, napominje Alen. Posjedovao je duboko razumijevanje događaja koji su se odvijali između njegovih roditelja, i sada osigurava da nitko od njih troje ne govori bez poštovanja prema svojim djedovima i bakama, s obzirom na njihovu poodmaklu dob. Ovim pojedincima izražavaju svoju iskrenu zahvalnost za sve što je postignuto u njihovo ime.
U znak priznanja za značajan doprinos, nastoje poticati osjećaj ponosa i ciljati na izvrsnost u svim područjima. Allen je naglasio važnost ne zanemarivanja pojedinaca samo zbog njihove dobi, napominjući da on također ima značajnu ulogu u brizi o njihovoj mlađoj braći i sestrama, što je dužnost koja zahtijeva poštovanje. Za cijenjenog djeda svaka medalja i akademski uspjeh predstavljaju duboki izvor radosti i ponosa. “Iako je bilo donekle teško izraziti ovaj osjećaj, zaista sam preplavljen ponosom. Iskreno se nadam da ću im prenijeti što više znanja”, primijetio je Jusuf drhtavim glasom.
