Nedavno je na internetu počela da kruži jedna zanimljiva anegdota vezana za patrijarha Pavla dok je šetao jednog dana ulicom, te mu je prišao sveštenik sa vrlo zanimljivom ponudom.
Ovo je priča o patrijarhu Pavlu. U svom svakodnevnom životu i djelovanju nosio je sa sobom vrlo snažnu poruku – poruku koja je duboko dirnula ljude. Patrijarh Pavle rođen je 11. rujna 1914. u Kućancima, slavonskom selu. Pokazao se kao osoba koja je cijeli život iskreno poštovala načelo poniznosti i ljubavi prema cijelom čovječanstvu, bez obzira na njihov društveni položaj ili bilo koji drugi oblik statusa, moći ili bogatstva. Postao je najcjenjeniji poglavar Srpske pravoslavne crkve — vodeći život koji je bio utjelovljenje kršćanske poniznosti.
- Njegove izjave, izbori i ponašanje u svim njegovim odnosima sa svima pokazali su da se nije izolirao od stanovništva, nego je živio s njima, među njima i dijelom njih. Patrijarh Pavle nije bio bahat čovjek, ali su njegove jednostavne riječi i djela imali daleko veću težinu od bilo koje propovijedi. Postoji jedna poznata priča, koju su oni koji su tome svjedočili prenijeli kasnijim generacijama, a koja se često spominje u pričama vezanim za njega. Riječ je o starješini koji je došao iz Beograda; ovaj stariji je imao potpuno novi, sjajni mercedes koji je privlačio poglede kamo god bi išao.
Tog dana, dok je patrijarh Pavle išao prema Patrijaršiji Ulicom kralja Petra, sveštenik ga je ugledao. Zaustavio je vozilo; instinktivno je to učinio jer je osjećao da će se pokloniti duhovnom poglavaru Crkve. Otvarajući vrata uz sve znake poštovanja, sveštenik je pozvao patrijarha da uđe. Patrijarh je ušao. Nakon nekog vremena Pavle je postavio vrlo direktno i duboko smisleno pitanje: „Oče, čiji je ovo auto?“ Svećenik, očito nadimajući se od ponosa, rekao je da je to njegov auto, kupljen njegovim novcem. Ovo je imalo posljedice. Na onome što je u čitavom njegovom dotadašnjem životu bilo ili javni prevoz ili noge, patrijarh Pavle je život posvetio putovanju.
Tražio je da se vozilo zaustavi. Kad je prestalo, jednostavno je rekao: “Neka ti je Bog na pomoći”, prekrižio se i nastavio pješice. Ova priča ne odražava samo njegovu vlastitu ideju skromnosti, već donosi snažnu poruku svećenicima, govoreći im o potrebi da se ljudima pokaže ispravan način ponašanja, trošenja novca i življenja. Za Pavla je služenje Bogu bilo više od puke vjere, to je bilo pokazivanje osobne iskrenosti. Njegovo shvaćanje kršćanske službe pozivalo je na samoodricanje, poniznost i brigu za običnog čovjeka.
Smatrao je da su luksuz, udobnost i očitovanje moći isticanjem materijalnih dobara u temeljnoj suprotnosti s osnovnim načelima svećeničkog poziva. Stoga se dogodilo da su ga ljudi voljeli – ne zbog titule ili položaja, nego su u njemu vidjeli istinskog duhovnog čovjeka, čovjeka koji je prakticirao ono što je propovijedao. Odjeća mu je bila jednostavna, uglavnom pokrpana, a obroci skromni. Govorio je tihim glasom koji je ipak izazivao pažnju svih i poštovanje svih koji su ga slušali.
Oni koji su ga uspjeli upoznati, s širokim osmjesima i mudrim riječima, zajedno s ponekim namrgođenim pogledima koji su hvatali u srž različitih stvari. Nije nazvao, ali je ipak imao način da pokaže što treba učiniti. Ne naredbe, već poziv na akciju dajući primjer. Njegove riječi „Budimo ljudi iako smo Srbi“ za mnoge su zaživjele i pročule se daleko izvan crkvenih krugova. Njegov pogled na materijalni svijet bio je otprilike jednostavan.
Kad su ga vidjeli kako čeka autobus ili šeta gradom sa štapom, sasvim sam i bez ikakve veličanstvenosti, mnogi nisu mislili da će biti samo još jedan svakodnevni šetač. Baš ta njegova običnost bila je snaga; u eri u kojoj je vrijednost dolazila iz bogatstva, autoriteta i društvenog položaja kroz vrijeme, patrijarh Pavle daje alternativu, istinu, pravdu i poniznost. Njegov odlazak 2009. ostavio je prilično velik prazan prostor, ali je ostavio i vrlo duboko nasljeđe koje je nastavilo nadahnjivati mnoge ljude sve do danas. On živi u ljudskim sjećanjima jer nije bio samo vođa Crkve nego i vođa naroda, pokazujući što zapravo znači živjeti kao kršćanin. Priče, poput one o svećeniku i mercedesu, služe kao nešto mnogo važnije od pukog primjera – i podsjećaju nas da pravi duhovni život nije u bogatstvu nego u poniznim srcima.
