U današnjem članku donosimo zanimljiva objašnjenja genetičarke dr Svetlane, koja se bavi istraživanjima procesa starenja i prenošenja gena. Više u nsatvku ćlanka….
Njene riječi bacaju novo svjetlo na pitanje koje mnoge zanima: od kojeg roditelja zapravo nasljeđujemo dužinu životnog veka i šta najviše utiče na to koliko ćemo živeti.
Često se u javnosti može čuti tvrdnja da „geni sve određuju“ i da je naš životni vek unaprijed zapisan u njima.
Međutim, doktorka naglašava da stvari nisu tako jednostavne. Istina je da geni imaju snažan uticaj, ali ključnu ulogu igra i način života. Čak i oni koji ne naslijede „dugovječne gene“ mogu živeti dugo i kvalitetno ako njeguju određene navike.
- Prema njenim riječima, geni povezani sa dugovječnošću uglavnom potiču od majke. U mitohondrijama – malim ćelijskim organelama koje proizvode energiju – nalazi se genetski materijal koji nasljeđujemo isključivo s majčine strane. Ti geni određuju koliko su naše ćelije vitalne, koliko dugo mogu da se obnavljaju i kako naše tijelo koristi energiju. Upravo zato, djeca majki koje su doživjele duboku starost imaju veće šanse da i sama žive dugo.
Sa druge strane, geni koji dolaze od oca najviše utiču na to kako se nosimo sa spoljnim faktorima – stresom, fizičkim naporima, metabolizmom masti i hormonima. Tako nas očev genetski materijal usmjerava u tom pogledu, dok majčini geni nose primarnu ulogu u procesu starenja.
- No, genetika je samo jedan dio priče. Dr Svetlana naglašava da navike mogu da produže život čak i do deset godina. I to nisu, kako mnogi misle, samo pravilna ishrana i kvalitetan san – već dvije svakodnevne prakse koje direktno utiču na zdravlje ćelija, hormona i mozga: redovno kretanje i emocionalna stabilnost.
Prva navika – kretanje – ne podrazumijeva iscrpljujuće treninge u teretani. Doktorka ističe da je daleko korisnije umjereno, ali redovno kretanje. Hodanje, lagano istezanje, rad u bašti ili ples – sve to pokreće cirkulaciju, povećava dotok kiseonika do ćelija i podstiče rad organa. Osim toga, mozak tokom pokreta oslobađa hormone sreće, koji smanjuju stres i usporavaju procese starenja.
Druga navika, koja se često potcjenjuje, jeste emocionalna ravnoteža. Prema njenim riječima, hronični stres, dugotrajna tuga i nerazriješeni bijes ubrzavaju starenje više nego loša ishrana. Naše ćelije, kaže ona, „pamte stres“. Kada smo stalno pod tenzijom, tijelo luči kortizol i adrenalin – hormone koji oštećuju ćelijske membrane i ubrzavaju degeneraciju. Ljudi koji uče da praštaju, da zadrže unutrašnji mir i da se nose sa stresom bez potiskivanja emocija, žive duže i zdravije.
Rezultati istraživanja koje je vodila pokazali su da ljudi sa stabilnim porodičnim odnosima i osjećajem pripadnosti zajednici u prosjeku žive sedam godina duže od onih koji su usamljeni i pod stalnim stresom. Smirenost i emocionalna otpornost predstavljaju, kako kaže, „najjači štit protiv starenja“.
- Ono što je posebno ohrabrujuće u njenim riječima jeste poruka da niko nije osuđen isključivo na svoje gene. Ako naslijedimo dobre gene – to je prednost. Ali ako ne, nije sve izgubljeno. Svako može birati način života: njegovanje zdravih odnosa, svakodnevno kretanje, rad na sopstvenoj emocionalnoj stabilnosti. To su navike koje mogu da nadoknade ono što genetika nije pružila.
Dr Svetlana naglašava da ključ dugovječnosti ne leži u skupim tretmanima ili lijekovima, već u jednostavnim, svakodnevnim stvarima. „Nije presudno šta imamo u genima, već šta činimo sa svojim životom“, zaključuje ona. Od majke nasljeđujemo snagu ćelija, od oca možda otpornost i predispozicije, ali od sebe – volju da živimo mudro, smireno i sa osmijehom.
- Ova priča nam pokazuje da dug život nije slučajnost, niti samo poklon prirode, već rezultat svjesnih odluka. Male promjene u načinu života, svakodnevna briga o tijelu i duhu, te sposobnost da pronađemo mir i radost u jednostavnim stvarima, najvažniji su recept za dugovječnost.
