Porodični odnosi mogu biti i više nego zategnuti i oštri među članovima, ali njegova priča sigurno će Vas šokirati. Kada je ručao sa svojima, saznao je šta su mu sve radili iza leđa njegovi najbliži.
Tijekom dugog perioda od dvanaest godina, tijekom kojeg je volio dijete s velikom nježnošću, strpljenjem i dubokom očinskom privrženošću, Drago Petrović iz Paraćina morao je doživjeti jednu od najstrašnijih spoznaja kojima čovjek može pasti. Dijete, kojemu je posvetio ogromnu brigu, beskrajno strpljenje i obilje emocionalnog ulaganja, nije rođeno od njega. Nije to proizašlo iz ljubavi između njega i supruge Marije; nastala je u ljubavnoj vezi njegove supruge i vlastitog brata Zorana. Ovo nije bila munja koja mu je pala na pamet, nikakvo iznenadno shvaćanje. Bilo je to više kao rastuća svijest koja je konačno uništila sve u što je vjerovao, razbivši njegovo povjerenje, njegov brak, pa čak i samu njegovu predodžbu o tome tko je on.
- Jednostavan život u malom gradu. Živio je sretno, pronalazeći radost u životu jednostavnosti i skromnosti, iako mu je srce bilo ispunjeno zahvalnošću. Bio je dio tog malog društva ljudi koji su tražili malo, pronalazeći u istinskoj sreći jednostavan mir doma, dječji smijeh i blagostanje obitelji. Radio je kao radnik u maloj radionici, svima poznat kao marljiv čovjek od riječi. Volio je provoditi vrijeme sa svojom obitelji izvan posla. Supruga Marija bila mu je ljubav od djetinjstva. Njihovog sina Luku smatrali su fizičkim utjelovljenjem ljubavi koju su dijelili i godina u kojima su se borili da postanu roditelji. Dragi i Marija upoznali su se u srednjoj školi.
On je bio tihi, staloženi mladić čije je ponašanje bilo u izravnoj suprotnosti s njezinom blistavijom, nasmijanijom i živahnijom osobom, ali nije rekao jesu li njihove razlike postale izvor sukoba ili su im dale poticaj za ujedinjenje, a oni su se zaljubili i vjenčali nedugo nakon što su diplomirali. Prve godine njihove zajednice bile su vezane uz jednu prevashodnu želju, koju su obilježili brojni neuspjeli pokušaji, nekoliko liječničkih konzultacija, pretraga i preporuka koje treba ispuniti kao roditelji. Taman kad su počeli razmišljati o opciji da ne postanu roditelji, Marija je saznala da će roditi dijete. Luka je rođen kao sretan i zdrav klinac, poznat po sjajnim očima i smeđoj kosi. Drago je shvatio da prema Luki osjeća više ljubavi nego što je ikad očekivao da će osjećati prema bilo kome.
Pokazao se kao idealan očinski lik: brižan, nježan, a opet postojan u vrijednostima koje je želio usaditi. Noćna buđenja, mijenjanje pelena, odvesti ga na liječničke preglede, na trening i u školu na vrijeme – nikad mu nije bio problem. U potpunosti se uključio u sve aspekte Lukina razvoja. I iako su dijelili duboku privrženost i bliskost, jedna mu je misao ostala u glavi do samog kraja: da Luka nema nikakvu fizičku sličnost, nijednu prepoznatljivost koja bi se mogla povezati s lozom Petrovića, ni njegova obitelj ni on. Drago je to shvatio kao puku slučajnost, čudan obrat genetike. Nije dopustio da se uvuče mučna misao da nešto nije u redu. Uvjerio se da ljubavi ne trebaju lijepa lica, potvrdio je da je Luka njegov jer ga je njegovao, razvijao i oblikovao.
Ali sudbina je u jednom trenutku tu sumnju odlučila pretvoriti u jezivu stvarnost. Počelo je jednom rečenicom izgovorenom u trenutku bijesa. Jednog ljetnog poslijepodneva, usred obiteljskog okupljanja, dogodio se događaj koji će zauvijek promijeniti tijek njegova života. Okruženje je bilo kao godinama prije – dom vrvi gostima, rodbinom, glazbom, smijehom i primamljivim mirisom domaćih jela. No, dodatna čašica pića izazvala je dugogodišnje napetosti između Marije i Zorana, što je dovelo do svađe. Dok su svi pokušavali vratiti stvari u normalu, Zoran je u tom trenutku rekao nešto što je Dragu pogodilo kao grom: “Molim te, nemoj mi pričati o obitelji! Ti si potpuno svjestan čije dijete odgajaš!”
Uslijedila je neugodna brza tišina koja je ispunila cijeli prizor. Stajao je tamo, sleđen; bio je šokiran. Zatim je, da stvar bude gora, u pokušaju da razvedri raspoloženje Maria rekla: “Oslobodite pijanca koji govori nepovezano…” Ali te su izjave bile izrečene, lebdjele su u zraku oko njih poput oblaka slutnje čije su posljedice tek počinjale. Sljedećih dana Drago je klonuo. Noću bi ležao u krevetu i razmišljao o tim čudnim razgovorima iz prošlosti između Marije i Zorana, riječima koje su tada izgledale dovoljno nevino, ali sada su dobile novo značenje. Zbog toga se odlučio na DNK test.
Bio je to test rađen tajno, bez ikakve pompe, čiji su rezultati stigli nekoliko tjedana kasnije. Svijet mu se u tom trenutku srušio. Dokumentacija je jasno ukazala na podudaranje od 0%; on nije bio Lukeov otac, biološki. Zoranu je rađena i krvna slika, pod pretpostavkom da je potrebna za medicinsku analizu. Rezultati su stigli, a istina je bila istina: Zoran je zapravo biološki otac. Izdaja, druga i još temeljnija. Nije bilo spasa za Mariju nakon što joj je izložio dokaze. Očaj je donio njezino priznanje da je u “prekidu” s Dragom – ako je to i bio, jer se o tome nikada nije otvoreno razgovaralo – bila u vezi sa Zoranom.
Susret je opisala kao jednokratan događaj i neizvjesno je očinstvo djeteta rođenog kao rezultat toga, ali bi odlučila zadržati istinu za sebe iz straha da će izgubiti Dragu. Zoran nije pokušao opravdati svoje postupke; nije ponudio ništa osim potpune neodgovornosti, sliježući ramenima dajući do znanja da ga se to pitanje ne tiče. Drago je izbacio Mariju iz stana i prekinuo sve veze sa Zoranom, no otkrio je da Luku ne može, niti želi, prekinuti vezu. Jer, kako je rekao, “On je Zoranov biološki sin, ali u svakom drugom pogledu je moj.
“Ja sam ga odgajao, bio uz njega, pomagao mu da hoda i govori i volio sam ga kao svog. Nikakav papir ili izdaja ne mogu poništiti tu vezu.” Vodio je Luku u školu, na liječničke preglede. Htio je spriječiti dječaka da upadne u nevolje kao tinejdžer. Bilo mu je teško to razumjeti, oprostiti i prihvatiti. Neću nikog drugog tako zvati.” Trenutno Drago vodi povučeniji i povučeniji život, više ne priča previše o svojoj prošlosti.
Sve ljude sada svrstava u dvije kategorije – one koji stoje uz njega i one koji ga izdaju. U posljednjem intervjuu za regionalne novine kaže nešto više od “Izgubio sam ženu i brata, ali ne i dijete; on ostaje sa mnom, ne, zapravo, izgubili su me i ovo je najveća kazna od svih, iako oni to nikada neće shvatiti.”
