Danas vam donosimo jednu životnu priču koja je česta i dešava se mnogima. Naime kada jedan od supružnika oboli onaj drugi se najčešće posveti njegovom njegovanju i ne želi da ga da u dom za nemoćna lica.
Brojni se pojedinci susreću s teškom dilemom kada se njihovi stariji ili bolesni rođaci počnu oslanjati na vanjsku pomoć—točnije, je li prikladno pružiti im optimalnu njegu smještajem u starački dom ili se odlučiti za kućnu njegu, unatoč potencijalnom umoru i ograničenim resursima . Brojni pojedinci otkrivaju da odabir specijalizirane ustanove njihovim voljenima pruža dostojanstvo i mir u razdobljima kada se više ne mogu brinuti sami o sebi, čime im omogućuje očuvanje energije i emocionalne stabilnosti neophodne za svakodnevni život.
- U mladosti sam bila izložena pričama o nepokolebljivoj snazi i predanosti svoje tete Duške svojoj obitelji — bila je žena koja je prioritet davala svojim voljenima i čvrsto se protivila vanjskim osudama. Ipak, kad se njezin muž teško razbolio i izgubio pokretljivost, moja je teta odlučno odlučila ne tražiti vanjsku pomoć; ta joj je pomisao bila nepodnošljiva i preuzela je punu odgovornost da mu pruži potrebnu njegu. U njezinu se srcu pojavio sukob između ljubavi i osjećaja obveze prema njezinu mužu, isprepleten s tjeskobom u vezi s percepcijama drugih.
Teta je vjerovala da bi njegovo primanje u ustanovu za skrb predstavljalo izdaju čovjeka s kojim je dijelila život, što ju je navelo da preuzme sve odgovornosti povezane s brigom o nepokretnoj osobi. Unatoč umoru i pokušajima obitelji da joj olakšaju teret, nije mogla pobjeći od brige “što će ljudi misliti” ako ga odluči smjestiti u dom. Ova bojazan, zajedno s njezinom nespremnošću da prihvati bilo kakav oblik predaha, rezultirala je teškim godinama za nju i ostavila dubok i trajan učinak na sve nas.
Moja teta je odlučila da svog muža ne primi u ustanovu za skrb. Nekoliko su se godina susretali s teškoćama vezanim uz njegovo narušeno zdravstveno stanje, no protekla je godina predstavljala posebno značajne izazove. Njegovo se stanje pogoršalo do te mjere da je postao potpuno nepokretan, oslanjao se na pomoć drugih i vezan za krevet. U početku je bila uvjerena da se sve brige mogu riješiti u utočištu njihova doma, okružena intimnošću zajedničkog okruženja i udobnošću života koji su zajedno izgradili.
Ipak, kako je vrijeme odmicalo, postajalo je sve očitije koliko je situacija postala iscrpljujuća. Osim što su mu često mijenjali pelene tijekom dana, davali mu pasiranu hranu preko slamke i osiguravali da mu se redovito postavlja kako bi se spriječile bolne dekubituse, članovi obitelji pokazali su krhku ravnotežu između empatije i osjećaja preopterećenosti.
Moja majka, moja teta i nekoliko bliskih rođaka izmjenjivali su se u svojim dužnostima skrbi, uspješno noseći svoje profesionalne obveze, obiteljske odgovornosti i rigorozne dnevne zahtjeve skrbi. U nastojanju da se smanji opterećenje, zaposlena je medicinska sestra koja je nekoliko puta tjedno pomagala u zahtjevnijim aspektima njege. Ipak, najveći teret ostao je na mojoj teti. Promatrala je polagano pogoršanje stanja svog supruga, prepoznajući kako je bolest promijenila njegovo biće i potaknula sve veću udaljenost među njima. Pojam doma pokazao se krajnje nepodnošljivim za moju tetu.
Često je izražavala svoje brige, pitajući se: “Što će ljudi misliti ako ga smjestimo tamo, s obzirom na to da nema nikog drugog?” Ispod ovog naizgled jednostavnog upita ležao je buran val njezina unutarnjeg sukoba – tjeskoba u vezi s vanjskim osudama i strepnja da bi je drugi mogli doživjeti kao da je napustila čovjeka koji joj je bio čvrsta potpora. Sama pomisao da bi itko mogao ustvrditi da je svog muža prebacila u ustanovu za skrb bila je ogromna za nju. Bilo joj je jednostavno nepodnošljivo razmišljati o tome da je drugi gledaju kao hladnu i nezahvalnu osobu.
U posljednjim mjesecima, moja teta i ostatak obitelji našli su se na iskušenju do krajnjih granica. Bilo je večeri kada se borila s nemogućnošću da pronađe utjehu, iscrpljena i ojađena, dok se također borila s osjećajem krivnje. Svjesna da je vrijeme njezina supruga ograničeno i da će uskoro doći olakšanje za sve uključene, suočila se s emocionalnom borbom. Samo nekoliko dana prije njezine smrti, njezin joj je ujak dao misaonu izjavu: “Duška, ako brineš o meni tijekom moje bolesti, i ti se možeš razboljeti; molim te ne dopusti da mi briga natjera suze na oči.
Nakon njegove smrti, osjetila je neobjašnjiv osjećaj olakšanja, ukorijenjen u razumijevanju da se ni on, ni ona, ni njihova obitelj neće suočiti s dodatnom patnjom. Nakon njegove smrti, činilo se da je otkrila određeni stupanj mira. Unatoč tome, kasnije se razboljela i posvetila ostatak života istraživanju i testiranju. Unatoč tim izazovima, tvrdi da ne žali i da bi se opet odlučila za isti put. Na kraju je nastavila tražiti opravdanje za svoje postupke. Ipak, duboko u sebi, priznala je da njihove odluke nije oblikovao samo on, već i tihi, neartikulirani nadzor društva.
