Danas je sve manje empatije među ljudima i većina se brine samo da njima bude dobro i neosjetljivi su na patnju drugih ljudi oko sebe. Dobra dijela se ipak uvijek isplate što možete pročitati u nastavku.
Unatoč nedostatku glamura restoran je imao jedinstven miris – aromu domaće hrane, drvene stolove koji su desetljećima služili kao forum za raspravu, zabavu i tugu. Ena je uživala u svom poslu. Svakog bi jutra dolazila rano, upijala miris kave pečene na moru, ali i svježinu peciva. Miris mora osjećao se i na izlogu. Svaki dan, oko podneva, ispred restorana bi šetao muškarac srednjih godina. Bio je neuredan i iscrpljen, u iznošenom kaputu koji je, bez obzira na vrijeme, u jednoj ruci držao poderanu torbu, a u drugoj mikrofon. Pogled mu je bio spušten, kao da mu je neugodno zbog svog postojanja.
- Ena je ubrzo nakon toga prepoznala da je beskućnik. Promatrala ga je kako pokušava pronaći hranu u kontejnerima nakon odlaska gostiju. Kad ga je prvi put pozdravila, on je izblijedio, kao da je očekivao da će ga ostaviti. No, Ena mu je dala plastičnu posudu s pola paprikaša i kusur kruha. Komentirao je šutnju, a to je bio početni početak njihovog tihog savezništva. Za Annu se to nije smatralo oblikom milosrđa, već utjelovljenjem ljudskosti. Nikada nije pokušala otkriti njegovo ime ili zašto je na ulici – cijenila je njegovu osobnu privatnost. On bi joj uzvratio zahvalnošću i povremeno izrazio bojažljiv osmijeh. Mjeseci su prolazili, a njihova mala rutina postala je uobičajeni dio svakog dana.
Ena bi izvršila svoj zadatak, on bi došao po hranu, a oboje bi nastavili svojim putem. No, jednog jutra dogodile su se sve promjene – vlasnik restorana, nezadovoljan prometom, odlučio je smanjiti broj zaposlenih. Konačno, Ena je zaposlena kao učiteljica na zamjeni. Pustili su ga. Njezin svijet se srušio jer je imala nagomilane račune i najamninu koju je morala platiti, a osim toga, prilike za posao na obali bile su sve rjeđe. Pojedinac koji je tražio hranu nije prestao. Dodatno je od kolegice Ene čuo informaciju da mu Ena više nema gdje dati hranu. Nije mu smetalo – sjetio se ulice u kojoj živi Ena.
Kad je Ena pogledala poruku, nazvala me, rekla je. Ena je nazvala nepoznati telefonski broj, možda očekujući nekoga koga poznaje ili prijatelja, ali umjesto toga, on je bio taj koji se javio. Rekao je: “Do sada ste me podržavali, sada želim pomoći vama.” Ena mu je objasnila da je puštena, da joj se svijet ruši i da ima samo nekoliko sati da se prijavi za posao u Njemačkoj. Postojala je prilika za posao, ali je za to bila potrebna odgovarajuća dokumentacija i kvalifikacije, koje su bile i komplicirane i potrebne.
Čovjek je sjeo do nje, ostavivši kofer na podu, i bez ikakve ceremonije i pitanja upitao ju zna li njemački, jer prije nego što je ubijen u Njemačkoj, tamo je godinama radio. Predložio je da joj pomogne u ispunjavanju papirologije, svjestan važnosti točnosti prijave. Ena je bila šokirana – nije ni znala da on zna njemački, a kamoli da je zaposlen u inozemstvu. Sutradan su naišli na gradsku knjižnicu. Tamo je pažljivo proučio svaki dokument i ispravio greške, a također je u potpunosti ispunio obrazac. Rukopis mu je bio uredan, a tekst organiziran i precizan.
Dok su radili, on joj je ispričao dio svoje životne priče. Prije 20-ak godina zaposlio se kao konobar u Münchenu, imao je obitelj i prebivalište, no niz nesretnih događaja i odluka natjerao ga je da živi na ulici. Rekao je nešto što je jako dirnulo Ann: “Ljudi vjeruju da beskućnici nemaju biografske priče. Priznato je da mi imamo, ali većinu vremena nismo baš lijepi. Nije govorio sa žaljenjem ili samomržnjom, već smireno i dostojanstveno. Ena je prepoznala da je on više od slike koju ljudi mogu napraviti o njemu. Dva dana kasnije radovi su pripremljeni i predani.
Ena se uspjela prijaviti za mjesto kuharice u njemačkom hotelu, nakon čega je pozvana na razgovor putem videochata. Kad je saznala da je primljena, prva osoba kojoj mu je rekla bio je on. Pronašla ga je na određenom mjestu kraj luke i priopćila mu radosnu vijest. Pretvarao se da se smiješi, ali je rekao: “Rekao sam ti, dobre stvari dolaze onima koji čekaju.” Hranio si me hranom dok sam vjerovao da me nitko neće primijetiti, sada imam priliku pomoći ti. U tom je trenutku Ena shvatila da je to više od jednostavne zahvalnosti, to je također bila demonstracija ljudskog nedostatka granica.
Podržao je njenu vjeru u čovječnost i pokazao joj da se dobro djelo često zaboravi, ali se vraća onoliko puta koliko je potrebno. Prije odlaska u Njemačku, Ena mu je dala paket u kojem je bio topli kaput, cipele i pismo u kojem je pisalo nešto poput: „Ti si moj podsjetnik da uvijek pomažem.“Molim se da jednog dana dobiješ priliku promijeniti svoj život, kao što si učinio meni. Njihova priča postala je tiha legenda u lokalnoj zajednici. Iako mu nitko nije znao puno ime, svi su ga gledali različitim očima. Ena je u Njemačkoj započela novi život, ali je svake zime slala pakete pune tople odjeće i poruka. Jer oboje su shvatili da jednostavna gesta predanosti, jelo od srca, može imati značajan utjecaj na više dana.
