Isidora Bjelica ispričala je nedavno za javnost kako je njen zadnji susret s ocem prošao, te i dan danas je prolazi jeza zbog toga. Priča je i više nego interesantna, te vjerujemo da će Vas ostaviti bez teksta.
Isidora Bjelica, jedna od najslavnijih spisateljica u Srbiji, zapamćena je po otporu. Njezina se postignuća još uvijek slave, a njezin stil života, koji je bio slobodan, ambiciozan i pošten, ostavio je značajan utjecaj na javnost. Bez straha je rekla što misli, nije imala problema s izravnošću, a publika ju je zbog toga cijenila. Unatoč lijepom izgledu, borila se s istim problemima kao i svi ostali. Nakon postignutog uspjeha, najveća su joj radost i dalje sinovi Lav i Vila.
Kada je saznala da ima rak, pokrenula je kampanju koja je ilustrirala snagu, želju i optimizam mnogih. Nije dopustila da je bolest definira. S druge strane, postala je pristupačnija, iskrenija i ambicioznija. Njezino oklijevanje da se odrekne svog položaja, čak i pred nedaćama, nadahnulo je mnoge pojedince da podijele istu sudbinu. Tijekom posljednja tri mjeseca njezina života, njezina je obitelj proživjela teške trenutke.
Njezin sin, Lav Pajkić, prisjetio se da su to bila izuzetno teška vremena, ali i da se pokušavalo promicati Isidorino promicanje ljubavi: time se pokušavao nastaviti bolan proces. S ocem Dimitrijem Bjelicom imala je jedinstven, predan odnos, koji joj je, kako sam objašnjava, uvijek pružao bezuvjetnu ljubav i podršku. Nakon njezine smrti, napisao joj je pismo koje je natjeralo led na cijelu publiku. Iako je i sam proslavljeni šahist, novinar i pisac, priznao je da je najpoznatiji kao “otac Isidore Bjelice”.
Njihova je veza bila duboka: sudjelovali su u filmskim trenucima, podržavali je tijekom njezine šahovske karijere i bili su pred okončanjem njezina života. Isidorin otac joj je, na simboličan način, poklonio korice njihovih zajedničkih knjiga posljednjeg dana hospitalizacije, ali ona nije izašla. U pismu je naveo da je proputovao svijet sa svojom kćeri, da je njegovo najveće postignuće to što ima oca najveće kćeri. Za razliku od veze koju ima s ocem, veza koju ima s majkom je napetija.
Unatoč nedostatku podrške, Isidora je ostala otvorenog uma o stupnju do kojeg je cijenila majčinu pomoć. Tvrdi da se pokušala zbližiti s dugogodišnjim partnerom, no naišla je na zid šutnje. Njezin najveći gubitak bio je što njezina majka nije bila prisutna u najtežim dijelovima njezine bolesti. Pitala se kako netko ne može prepoznati svoje umrlo dijete i kako se netko više bavi svojim stanom nego vlastitom djecom.
Unatoč tome što su mnogi demantirali te priče, ona je ostala pri svojoj vjeri u istinu i autentičnost, jer je smatrala da književnost i umjetnost ne smiju varati. Rekla je da ne bi mogla glumiti te da prisustvo članova obitelji i susjeda ne bi nadoknadilo ideal njezine obitelji. Cijelog života pokušavala je shvatiti i locirati ljubav, ali je priznala i da možda nikad nisu govorili istim jezikom. U jednom je trenutku rekla da je njezina majka, usprkos okolnostima, divna i obrazovana žena, no da svoju kćer vjerojatno doživljava kao prekompleksiranu.
Pokušavala je putem terapije i razgovora pronaći način da ojača svoju vezu s majkom, no ti su pokušaji često bili neuspješni. Svađa između nje i supruga, koji joj je bio i suradnik u zločinu, pojačala je stres u obitelji. Međutim, Isidora je vjerovala da je sve što je majka činila bilo s najvećom namjerom, iako su te namjere često izazivale bol i tugu. Isidora je bila izuzetna kao roditelj, štitila je svoju djecu. Sa sinom Leom razvila je ljubav i odan odnos, dok s kćeri to nije mogla jer joj je štetilo. Vjerovala je da njezina majka neće znati komunicirati sa ženskom djecom, no ipak je pokušala. Cijenila je činjenicu da su joj mnogi pojedinci izrazili svoju privrženost i ljubav, priznala je i da ih je njihova financijska pomoć i molitve održavala na životu. U konačnici, čuva se sjećanje na ženu koja je iskazivala apsolutnu istinu, veliku umjetnicu, majku, kćerku i borca, koja je unatoč svemu voljela, praštala, govorila i živjela u skladu sa svojim uvjerenjima.
