Priča koju vam danas donosimo na žalost nije usamljena i sve veći broj starih i onemoćalih ljudi ostaje samo i zanemareno od svih pa čak i od vlastite djece koja sa njima nemaju nikakav kontakt.
U mirnom selu Trnava, okruženom brdima i starim stanovima, živi baka Mejrem – žena čija je egzistencija obilježena dugom i tužnom pripoviješću iščekivanja i sumnje. Sada već ima više od osamdeset godina, bore urezane na njenom licu svjedoče o desetljećima ispunjenim tugom i dubokom čežnjom za sinom kojeg nije srela više od četrdeset godina. Svaki dan se javlja isti upit: “Gdje je moj sin?” Prije nego što svane i prije nego što će skuhati jutarnju kahvu, nana Mejrem izgovara jedno, uporno pitanje koje joj zaokuplja misli: “Gdje mi je sin?”
- Prošla su više od četiri desetljeća otkako je posljednji put ugledala svog jedinog sina. Njegova odsutnost stvorila je prazninu koja ostaje neispuniva. U samoći svog prebivališta, svaki dan gaji nadu – možda joj je sin negdje živ, možda je daleko, možda je se još sjeća. “Možda je preminuo, možda me jednostavno zaboravio, ili možda… tko može reći gdje bi mogao biti”, kaže Mejrem, a njezin ton odražava mješavinu tuge i dugotrajne ljubavi. Tijekom dužeg razdoblja samoće, Nana Mejrem je primala malo posjetitelja; međutim, jedan od retkih izvora radosti u njenom životu bila je Tamara Misirlić, humanitarka rodom iz Vranja, koja je nedavno posetila staricu.
Snimka koja bilježi njihov susret služi kao dirljiv podsjetnik na važnost ljudske povezanosti. Ugledavši Tamaru, Mejrem ju je zagrlila žarom kakav može imati samo majka, koja godinama čezne za svojim djetetom – čvrsto ju je zagrlila kao da šalje tihu poruku svome sinu koji možda negdje drugdje čeka ili luta. “Evo me, Nana, zagrli me kako ti srce želi,” primijetila je Tamara, donoseći sa sobom ne samo pomoć u obliku hrane i lijekova, već i utješnu prisutnost ljudske ljubavi. Tišina koja je uslijedila nakon zagrljaja bila je puna suza i dubokih emocija. Poslužio je kao svjedočanstvo potresne istine koju su doživjeli brojni roditelji diljem svijeta – oni koji se nalaze u iščekivanju svojih nestalih ili odsutnih voljenih. Usamljenost služi kao tihi protivnik brojnim starijim osobama.
U slučaju Nane Mejrem, ovaj osjećaj izolacije je pogoršan dugotrajnom odsutnošću njenog sina, koja je trajala desetljećima. Ovakvi narativi naglašavaju važnost socijalne podrške i kolektivne skrbi za starije osobe, posebice za one koji su životnim okolnostima teško odvojeni od obitelji. Pomoć lokalnim zajednicama i humanitarnim organizacijama koje pružaju podršku starijim osobama i pojedincima koji su usamljeni. Uključivanje u volonterski rad i posjećivanje starijih sugrađana koji borave samostalno.
Podizanje javne svijesti o problemu usamljenosti starijih osoba putem različitih medijskih kanala i društvenih mreža. Pružanje podrške i resursa obiteljima nestalih osoba. Iščekivanje svjetlije budućnosti utjelovljeno je u otpornosti i nepokolebljivom uvjerenju Nane Mejrem, koja ostaje nepokolebljiva u svojoj nadi da će se ponovno ujediniti sa svojim sinom. Njezini osjećaji prenose duboku univerzalnu istinu: majčina ljubav je vječna i bezuvjetna, nadilazi dob i prevladava sve prepreke koje se mogu pojaviti.
“Posjedujem samo jednu jedinu želju – ponovno se ujediniti sa svojim sinom”, izrazila je, a njezina bi nas izjava trebala podsjetiti na neprocjenjivu prirodu obiteljskih veza i važnost sjećanja na one koji čekaju naš povratak. Ova priča ne služi samo kao dirljivo priznanje jedne žene, već i kao apel na empatiju i proaktivan angažman. U eri koju karakterizira brz tempo života i tehnološki napredak koji često stvara distancu među pojedincima, bitno je priznati da su iskrene interakcije i srdačni zagrljaji elementi koji nas ujedinjuju.
Trebali bismo proširiti našu pomoć na one koji su u najvećoj potrebi, uključujući izolirane starije osobe, obitelji pojedinaca koji su nestali i one koji žude za osjećajem povezanosti. Svaki manji napor ima potencijal značajno utjecati na život nekoga kao što je Nana Mejrem.
