U današnjem članku donosimo ispovijest bake Stane, žene čiji je život tih, skroman i gotovo neprimjetan, ali čije je srce veće od svega što posjeduje. Ovo je priča o samoći, razočaranju, ali i o onoj vrsti dobrote koja se rađa baš onda kada izgleda da više nema razloga za nju….
Stana je živjela sama na starom imanju, daleko od sela, okružena brdima i tišinom koja je postajala sve glasnija kako su godine prolazile.
Nekada je ta kuća bila puna smijeha, dječje graje i mirisa svježe pečenog hljeba. Sada su hodnici odjekivali samo njenim koracima i škripom starih vrata.
Ipak, kako se Božić približavao, u njenom srcu se probudila nada kakvu odavno nije osjećala.
- Tijelo joj više nije služilo kao nekad. Leđa su je boljela, ruke drhtale, ali želja da ponovo okupi porodicu davala joj je snagu. Vjerovala je da će ove godine sin, snaha i unuci doći. Nije tražila mnogo – samo da ih vidi za stolom, da čuje dječji smijeh i osjeti toplinu doma koji je nekada bio pun života.
Počela je s pripremama danima unaprijed. Polako, s pauzama, ali s ljubavlju. Očistila je kuću koliko je mogla, izvadila najljepši stolnjak koji je čuvala za posebne prilike i počela kuhati. Skuhala je supu, ispekla meso, zamijesila kolače onako kako je nekada učila njena majka. Svaki zalogaj bio je natopljen nadom. Dok je miješala tijesto, razgovarala je sama sa sobom, zamišljajući kako će unuci trčati po dvorištu, kako će sin sjesti za sto i reći da je sve isto kao nekad.
- Na Badnje veče obukla je svoju najbolju bluzu i sjela kraj telefona. Srce joj je lupalo dok je čekala poziv. Kada je telefon konačno zazvonio, ruke su joj zadrhtale od uzbuđenja. Ali glas s druge strane nije donio radost.
Sin joj je, pomalo nelagodno, rekao da ipak neće moći doći. Djeca su bolesna, put je dug, obaveze su velike. Govorio je brzo, kao da želi što prije završiti razgovor. Stana je samo rekla da razumije. Nije plakala dok je slušala. Zahvalila mu je što je nazvao i poželjela im sretan Božić.
Tek kada je spustila slušalicu, sjela je za sto pun hrane – i shvatila da je potpuno sama. Suze su same krenule. Ne zbog hrane, ne zbog truda, nego zbog osjećaja da je zaboravljena. U tom trenutku, tišina kuće bila je teža nego ikad.
- Ali Stana nije bila žena koja se dugo prepušta očaju. Pogledala je oko sebe, duboko udahnula i ustala. Pomislila je na ljude koji nemaju ništa, koji su sami ne samo na Božić, nego svaki dan. Spakovala je hranu u stare posude, obukla kaput i izašla u noć.
U selu je znala za jednog starca koji je živio u trošnoj kućici i rijetko imao topli obrok. Pokucala je na njegova vrata. Kada je otvorio, zbunjen i iznenađen, samo je rekla: “Božić je. Nisi sam.” Njegove oči su se napunile suzama.
Te večeri Stana nije večerala sama. Sjela je s ljudima koji su možda imali malo, ali su dijelili zahvalnost i toplinu. Smijali su se, pričali i molili zajedno. Nije bilo raskoši, ali je bilo srca.
Vratila se kući umorna, ali mirna. Shvatila je da Božić nije u punoj kući, nego u punom srcu. Nije u onima koji nisu došli, nego u onima kojima si ti došao.
- Te noći, po prvi put nakon dugo vremena, Stana je zaspala s osmijehom. Jer je dala sve što je imala – i zauzvrat dobila ono najvažnije: osjećaj da je još uvijek potrebna, da njena ljubav ima smisla.
Ova priča nas podsjeća da nas život može razočarati, ali da uvijek imamo izbor – da zatvorimo srce ili da ga otvorimo još više. A oni koji izaberu ovo drugo, nikada nisu zaista sam.
