Bila sam u nevjerici. Tišina koja je uslijedila nakon što mi je liječnica rekla te riječi, bila je snažnija od bilo kojeg udarca,,,,
Osjećala sam se kao da se cijeli svijet urušava. Noge su mi popustile, a dlanovi su se znojili. Držala sam bebu u rukama, osjećajući njezinu toplinu, ali iznutra sam bila potpuno ledena.
U mislima mi je prolazio svijet sjećanja na Markove riječi, na njegov smijeh i njegovu sumnjičavost.
Taj trenutak kada je prvi put spomenuo DNK test, nisam mogla ni zamisliti da bi to moglo imati težinu koju ima danas. On je samo pokušavao biti “pametan”, kako je govorio, mislio sam. Samo je iznosio glupu šalu. Ali sada, sve je izgledalo kao loš san iz kojeg nisam mogla da se probudim.
- Liječnica nije izgovorila ništa više, samo je nježno odložila kuvertu na stol, gledajući me punim očima tuge i ozbiljnosti. Osjećala sam hladnoću koja se uvukla u moj srce. Moje misli su se vrtjele, ali nisam mogla povezati kockice. Kako je ovo postalo stvarnost?
— Trebam da idem, molim vas — prošaptala sam, još uvijek zbunjena. Liječnica je kimnula, dopuštajući mi da napustim prostoriju, ali osjećala sam da me nešto čudno gura prema onom što moram učiniti. Ne, nisam bila sigurna što me čeka, ali morala sam poduzeti korak.
Povukla sam nosiljku s bebom prema vratima i izašla iz bolnice. Noge su mi bile teške, a svaki korak me vodio prema mjestu gdje nisam željela biti — prema pozivu koji ću morati obaviti, prema svijetu u kojem više ništa nije bilo sigurno.
- Kad sam došla kući, Marko je bio tamo, čitao novine na sofi, kao da ništa nije bilo. Čuo je vrata, okrenuo se prema meni s pogledom koji sam poznavala, pun indiferentnosti i nejasne tjeskobe. Beba je počela plakati u nosiljci, pa sam ga spustila na pod i krenula prema njemu.
— Pozvala sam liječnicu, Marko — rekla sam tiho. — Moramo razgovarati.
Njegov izraz lica nije se promijenio, samo je podigao jedan obrvu. Nije mi odgovorio odmah, samo je nastavio gledati novine.
— Zoveš me zbog nečega što ti nije jasno? — upitao je, gotovo sarkastično.
Moje srce je stalo. Nisam bila sigurna hoću li moći zadržati kontrolu. Osjećala sam da su svi moji strahovi, sve moje sumnje, sada bile opravdane. I da se suočavam s nečim mnogo većim od njegove “sumnje”.
— Oni su rekli… — počela sam, ali nisam mogla izgovoriti dalje. Suze su počele kliziti niz moje obraze. — Trebam pozvati policiju, Marko. Test nije ispravan. Nisu mogli potvrditi da je… tvoje.
- Njegovo lice je sada postalo ozbiljno, ali njegov pogled nije bio iznenađen. Niti se promijenio. Zadrhtala sam. Zašto nije bio šokiran? Zašto se ponašao kao da je sve u redu?
— Što ćeš sada učiniti? — upitao je tiho, bez emocija.
Pokušala sam održati mirnoću, ali osjećala sam da je cijeli svijet nestao, da je svaki trenutak koji sam provela s njim bio obavijen lažima. Nije me uzimao ozbiljno, kao da nije imao nikakvih osjećaja prema svemu što se dogodilo.
— Moram pozvati policiju. Moram saznati istinu — odgovorila sam, glas mi je bio slomljen.
Marko je ustao i krenuo prema vratima. Nije rekao ništa. Zatvorio je vrata iza sebe bez jednog pogleda prema meni. I kao da je sve bilo izgubljeno.
U tom trenutku, shvatila sam: istina nije bila samo u DNK testu, ona je bila u Markovom ponašanju, u njegovim riječima, u svemu što je govorio i što je prešutio. Nisam željela čekati dalje. Nije mi trebalo da moj svijet nastavi biti obavijen tminom. Pozvala sam policiju.
- Dok su prolazile sekunde i minute, čekala sam. U srcu mi je bilo jasno, istina je bila važnija od svega. Bez obzira na to što će pokazati test, beba koju sam držala u rukama bila je moje sunce, moje sve. Samo istina je bila bitna, a sada sam bila spremna suočiti se s njom.
Taj dan, bila sam spremna za ono što će slijediti….
