Kada sam prvi put saznala da će moja kćerka otići na putovanje sa očevom novom porodicom, nisam imala nikakvih sumnji. Pomislila sam: “Biće to sjajna prilika za nju da se opusti i poveže sa novom porodicom.”…..
Iako su joj bili novi u životu, kćerka je bila uzbuđena zbog puta, a ja sam je, kao svaka majka, ispratila s toplim osmijehom i dobrim željama.
Nikada nisam mogla ni zamisliti da će to putovanje promeniti sve što sam znala o njoj.
Prvih nekoliko dana sve je bilo u redu. Razgovarale smo povremeno na telefon, a ja sam u tom periodu bila zauzeta svojim stvarima, misleći da je sve u najboljem redu. Ali onda, petog dana putovanja, stigla je razglednica. U razglednici je pisalo da će ostati još dva dana i da se raduje povratku kući. Iako nisam ni pomislila da nešto nije u redu, nešto mi nije dalo mira. Ispod tih slova osjećala sam neku nesigurnost, ali sam to pokušala ignorirati, sretna što će se uskoro vratiti.
- Kada se vratila, dočekala sam je sa radošću, ali i s malim osjećajem straha, jer sam je primijetila nervoznu. Tada mi je prišla i rekla da se izvinjava što mi nije javljala, što mi je bilo potpuno razumljivo jer je bila zauzeta putovanjem i svim novim stvarima koje su joj se događale. No, nisam ni slutila da iza nje stoji mnogo veća priča od onoga što mi je rekla.
Rekla sam joj sa smiješkom: „Ali jesi, dobila sam tvoju razglednicu!“. Možda sam to rekla sa smiješkom, ali nisam imala ni najmanju ideju koliko će to izgovoreno jednostavno „dobila sam tvoju razglednicu“ potresti temelje mojeg povjerenja u nju. Vidjela sam kako joj sva boja nestaje s lica, a onda je tiho, gotovo u strahu, rekla: „Mi nismo ništa poslali. Odlučili smo…“ U tom trenutku, nešto mi je ispod kože zadrhtalo.
„Odlučili smo…“ Te riječi odzvanjale su mi u glavi. Zrak je postao težak. Srce mi je brže počelo kucati, a ja sam bila svjesna da imam samo nekoliko trenutaka da odgonetnem šta se dešava. Moje misli su letjele u svim pravcima. Zašto bi odlučili poslati razglednicu ako nisu ništa poslali? Je li tu nešto više što mi nije rečeno? I onda je ona, vidno uznemirena, priznala da je razglednicu napisala, ali nije imala hrabrosti poslati je. Bojala se reakcije mog oca, koji ju je samo nekoliko dana ranije iznenadio novom porodicom, i nije bila sigurna kako bi reagirao ako bi saznala za njene stvarne osjećaje prema njegovim odlukama.
- Zadrhtala sam. U tom trenutku nisam znala što da mislim. S jedne strane, bilo mi je jasno da je emotivno pogođena svim promjenama koje su joj se događale u životu. S druge strane, osjećala sam se kao da me izdala. Nije mi rekla sve. Nije mi rekla sve o tome kako se osjećala prema očevom braku, novoj porodici, njegovim odlukama. Razglednica, koja je trebala biti običan znak pažnje, bila je njezin pokušaj da nađe izlaz iz svoje unutrašnje nesigurnosti. Nije bila sigurna kome da se obrati, a strah je bio jači od nje.
„Zašto nisi rekla?“, upitala sam je, osjećajući duboko razočaranje. Suze su joj krenule niz lice dok je odgovarala: „Bojala sam se da ću te povrijediti. Ne znam više kome da vjerujem, mama.“
- U tom trenutku, shvatila sam da nije samo ona bila ta koja je bila uvučena u emotivnu dilemu. I ja sam bila povrijeđena, ali iz potpuno drugih razloga. Moje povjerenje u njenu sposobnost da se nosi s promjenama postalo je dovedeno u pitanje. Iako je bila mlada i suočena s velikim životnim promjenama, nisam mogla da ne pomislim kako mi kao roditelji ponekad zaboravljamo kako teške stvari mogu biti za djecu – kako je ponekad potrebno više od samo osjećaja sigurnosti, a potrebno je i emocionalno vođenje kroz promjene koje se neprestano događaju u njihovim životima.
Taj razgovor promijenio je naše živote. Po prvi put, shvatila sam da roditeljstvo nije samo pružanje fizičkih stvari, već i emocionalna podrška u vremenima kada mislite da je sve pod kontrolom. Možda nikada nećemo imati sve odgovore, ali barem smo u tom trenutku zajedno shvatili da je važnije razgovarati nego šutjeti.
