Svako jutro sam u avliji postavljala dva fildžana kafe i jednu praznu stolicu, iako je moj sin nestao prije dvadeset godina…..
Bilo je to postojano čekanje, svakog dana, kao ritual kojem nisam mogla odoljeti. Ljudi u susjedstvu nisu razumjeli, neki su me čak počeli sažalijevati, dok su se drugi smijali mojoj opsesiji. Mislili su da sam poludjela, da živim u prošlosti i da ne mogu da pustim.
Ali, za mene, to je bio jedini način da ga zadržim blizu, da osjećam da je tu, iako ga nije bilo.
Svaki put, kad sam postavljala fildžane, srce mi je bilo ispunjeno nadom, makar na tren. Ponekad sam gledala kroz kapiju, nadajući se da će izaći iz tame, pojaviti se na pragu kao nekada. Ponekad bih čekala i satima, osjećajući kako je kafa iz minuta u minut postajala sve gorka, hladnija. A onda bih je prosula u ruže, one koje je volio. Ta tišina u avliji, to jednostavno ponavljanje svakog dana, postalo je moje jedino utočište.
- Moja tišina je postala priča cijele mahale. Zamišljali su me kao ženu koju je gubitak slomio, kao nekoga ko je odustao od života. Neki su to vidjeli kao znak tuge, drugi kao znak ludosti, ali nisam se brinula. Moje kafe bile su moje tiho sveto, moj način da ga čekam. Onda je tu bio Damir, komšija kojeg su svi zvali propalicom. Nikada se nije obraćao, uvijek je promatrao iz daljine. Nikada nisam znala što misli, ali osjećala sam da je tu, uvijek kad bi postavljala fildžane, da me promatra, bez riječi, bez pokreta.
Jednog jutra, dok sam spuštala dva fildžana na sto, čula sam korake. Bilo je to nešto što nisam očekivala, iako sam se cijeli život nadala tom trenutku. Zastala sam. Koraci nisu bili moji. Neko je sjedio na stolici, onu koja je bila za njega, mog sina. Srce mi je bilo u grlu. Okrenula sam glavu, nadajući se da je to samo još jedno sanjarenje. No, kad sam podigla pogled, bila sam potpuno šokirana.
Na stolici nije bio moj sin. Ispred mene je sjedio Damir.
Tog trenutka, sve u meni je stalo. Iako nisam mogla ni izgovoriti riječ, znala sam. Možda nije bio moj sin, ali bio je tu. Oči su mu bile tihe, ali pune razumijevanja. Uzeo je fildžan, popio nekoliko gutljaja, a zatim samo tiho rekao: „Znam… sve te godine. Znam da si čekala.“
- Nisam znala što reći. Damir je, svojim mirnim gestom, učinio nešto što ni sama nisam bila svjesna da želim. On nije donio mog sina natrag, nije vratio prošlost, ali je bio tu, sjedio na toj stolici i dijelio trenutak tišine sa mnom. To je bilo dovoljno.
„Nisam htio biti tu… ali morao sam,“ rekao je.
Oči su mi zasuzile, ali nisam plakala. U tom trenutku nisam osjećala tugu, već mir. Mir koji nije došao od čekanja, već od tog neočekivanog, tiho izraženog razumijevanja. Damir nije bio moj sin, ali bio je simbol nade koju nisam željela ispustiti. Čovjek kojeg su zvali propalicom, bio je na neki način moj spasilac. Iako nije mogao donijeti moj sin, donio je osjećaj prisutnosti, nježnosti, i stvarnog razumijevanja.
Kroz sve godine sam čekala da se netko pojavi, netko ko će biti spreman da razumije to neprestanog čekanja, to tiho sažaljenje, tu stalnu potrebu da ne odustajem. Damir nije izgovarao riječi koje bi mogli opravdati ili opravdati moju tugu. Samo je sjedio, dijelio trenutak, pokazao da nije zaboravio.
- Nastavila sam svoje jutarnje rituale, postavljajući fildžane, sada s još jednim svjedokom. Iako moj sin nikada nije kročio nazad, osjećala sam da je nešto drugačije. Možda sam još uvijek čekala, ali sada je čekanje imalo drugo značenje. U tim tišinama, sada nije bilo samo praznine. Damir je pokazao da snaga dolazi ne od onoga što se može vidjeti, već od onoga što je tiho prisutno.
Tako je prošlo još jedno jutro, još jedna šolja kafe koja je, možda, nikada neće stići do njega. Ali sada je tu bio netko drugi. Netko tko je vidio.
