Ova priča će sigurno mnogima otvoriti oči kada je riječ o međuljudskim odnosima, posebno ako su ti odnosi emotivne prirode. Naime, ova djevojka je odlučila da javno progovori o tome kako bi pomogla drugim ženama.
BONUS TEKST
Masimo Savić nije bio samo pjevač. Bio je utjelovljenje umjetnosti, hrabrosti i otpornosti ljudskog duha. Njegova priča daleko nadilazi okvire glazbenog poziva, već je radije nepokolebljiv primjer duboke veze između pojedinca i njegove strasti. Do samog kraja ostao je vjeran svojoj najvećoj ljubavi – glazbi. Massimo je u jesen 2022. saznao da boluje od raka pluća, a javnost je o njegovom stanju saznala neposredno prije smrti. Najnevjerojatniji scenarij u kojem je dobio doista zastrašujuću dijagnozu, nije ga slomio.
Odlučio je ne odustati nego nastaviti gurati, pjevati, raditi ono što je volio raditi na pozornici. Njegova je filozofija bila prilično jasna: život treba prihvatiti do maksimuma čak i ako pluća otkazuju. Završni koncert u zagrebačkoj Areni bio je više od performansa; bila je to objava postojanja, trenutak u kojem se spajaju volja i umjetnost. Potpuno svjestan rizika, odlučio je ne otkazati koncert.
Amil Lojo, bliski suradnik i kolega glazbenik, ispričao je kakve su ga emocije tada osjećale, prepričavši razgovor s Massimom u kojem je umjetnik, nesputan situacijom, izrazio svoje želje za budućnost. Liječnici su ga upozorili da bi nastup mogao biti vrlo riskantan. “Doktore, bili vi ili ne, ja ću nastaviti s ovim koncertom”, koji je, ukratko, utjelovio njegovu životnu filozofiju: odlučno ići dalje unatoč nepovoljnim prilikama. Konačno, na dan koncerta, iza pozornice je postavljen kompletan medicinski tim spreman za hitne slučajeve.
Na pozornicu se popeo s cjevčicom u plućima, fizički vrlo slab, ali žustriji nego ikad. U tom su trenutku njegove akutne nevolje i težina njegova stanja izblijedjeli u beznačajnost; ono što je bilo važno je njegovo prisustvo, publika i glazba. Nisu shvatili da taj dan možda obilježava trenutak od povijesnog značaja. Kao da se svakim stihom oprašta, svaka nota je obećanje, izveo je Massimo. Njegova bi predanost bila apsolutna u nezaštićenom otkrivanju njegovog pravog ja.
Koncert će nadilaziti puku umjetnost, postati duboka ispovijest čovjeka koji se ne boji otkriti ranjivost i snagu u isto vrijeme. Nedugo nakon toga Massimo je preminuo, a vijest o njegovoj smrti duboko je pogodila sve oko sebe. Bio je cijenjen, divili su mu se, i što je najvažnije – bio je na najvišem poštovanju. Njegova supruga i kći poslale su vrlo jednostavnu poruku: da je Massimo otišao, ali da će se njegova ostavština nastaviti kroz sve njegove kreacije.
U skladu sa svojim uvjerenjima o životu i smrti, kremiran je kako je želio. Naslijeđe koje je ostavio neće se mjeriti samo brojem hitova i albuma, nego što je najvažnije načinom na koji je svoje biće primijenio na svoju umjetnost. Glazba za njega nije bila posao; bio je to život, terapija i duboki poziv. Umro je na pozornici, dajući publici najdragocjeniji dar koji se može dati – komadiće sebe.
Njegova priča govori svakom pojedincu koji se suočava s preprekama – da se moraju držati, da nas umjetnost može nositi kroz najteža vremena i da žar za njihovim nastojanjima može prkositi čak i kandžama bolesti. Massimo ne umire krotko; ostavlja naslijeđe glasa, duha i snažne poruke: čovjek uistinu može biti umjetnik i davati svim srcem – doista, preko svake mjere. Sljedeći put kad čujete njegovu pjesmu, odvojite trenutak i razmislite o tom čovjeku koji je nestale fizičke snage, s ljubavlju u srcu pjevao do zadnjih trenutaka.
