Ispovijesti su jako popularne na društvenim mrežama i postoje stranice koje su posvećene isključivo njima. Neke životne priče upravo zbog svoje tematike postanu viralne i imaju puno komentara.
Sjećam se dana kada je moj otac otišao, iako je od tada prošlo mnogo godina. Imao sam devet godina i osjećaj da nemam ništa postao je dio mene zauvijek. Tu sam večer izgubila nešto što djeca nikako ne bi smjela imati – osjećaj sigurnosti i vjeru da će obitelj uvijek ostati na okupu. Bio sam mladić koji se pretvarao da se smiješi, ali iza osmijeha je bio strah koji nisam mogao opisati. Mama više nije imala isti osmijeh, izgubila se toplina u njezinim očima i znala sam, bez daljnjeg objašnjenja, da se tata neće vratiti. Život bez oca kod kuće nije bio posve tih.
- Bio je to teret odgovornosti koji je majka nosila sama. Trebala je biti i roditelj i skrbnik, raditi, odgajati nas i pronalaziti inspiraciju kada ona nije postojala. Promatrao sam njezinu borbu da nam osigura tipičan život i pohvalio sam njezinu hrabrost, ali nijedna njezina ljubav ne bi mogla popuniti prazninu nastalu njegovom smrću. Često sam se pitao zašto je otišao, zbog čega mu je bilo teško ostati. Vjerovao sam da nikada neću razumjeti odgovor na to pitanje. Kad nemate oca, postajete svjesni svijeta drugim putem. Nisam imao nikoga tko bi me uputio u vožnju bicikla, pokazao mi prvi sportski trik ili me savjetovao o greškama.
Promatrao sam prijatelje kako sudjeluju u igrama sa svojim očevima i osjećao sam se pomalo očajno. Nisam razumjela kako bih opisala tu tugu, ali sam znala da je prisutna. Taj nedostatak sadržaja nije se smanjio ni kad sam postao zreliji – jednostavno je poprimio drugu formu. To je postala tiha ozljeda koju sam doživio. Najviše mi je nedostajala sigurnost koju mi ulijeva otac. Kada mi majka nije uspjela ublažiti bol, osjećala sam se potpuno usamljeno. Shvatio sam koliko nam je posvećena, koliko se borila da nam pruži sve, ali znao sam da ništa ne može zamijeniti prisustvo mog oca.
Njegovo odsustvo pratila sam kao dijete i oblikovala me, iako to tada nisam shvaćala. Tijekom tinejdžerskih godina taj je osjećaj nedostatka nečega postao jači. Mnogo sam se puta nadao da imam s kim razgovarati, s nekim tko će mi pomoći da se snađem kroz pitanja i probleme. Mama je bila prisutna, ali je njezino sudjelovanje bilo drugačije. Prepoznao sam da moram sam pronaći neka rješenja. Počela sam polako učiti kako se osloniti sama na sebe, kako pronaći snagu u sebi i postati neovisna o prisutnosti drugih. Bio je to težak pothvat, ali mi je pomogao da sazrijem brže nego što sam želio.
S vremenom sam razvio sposobnost da prihvatim ono što se dogodilo. Najznačajniji aspekt bilo je prepoznavanje da očev odlazak nije moja odgovornost. Kao malo dijete to sam teško shvaćala, ali kasnije sam saznala da je to bila njegova odluka, a ne moja. Naučio sam da je teret mog života samo moj i da ne smijem ostati zaglavljen u prošlosti. Umjesto toga, odlučio sam pronaći unutarnji sklad i promicati stabilnost za sebe. Bez oca sam morala naučiti kako biti neovisna. Nije bilo jednostavno, ali naučilo me stvarima koje i danas utječu na mene. Stekao sam znanje potrebno da preživim, vjerujem u sebe i pronađem rješenja za probleme.
Nije mi bilo jednostavno shvatiti kako se ponašati u određenim situacijama, ali vrijeme i iskustvo su pokazali da sam sposoban kreirati svoj put. Danas, kao starija osoba, taj gubitak smatram dijelom odraslog životnog puta. Oblikovao me je, ali me nije proždirao. Naučila sam ne postati žrtva svojih okolnosti. Moja je prošlost utjecala na mene, ali nije diktirala što mogu postići. Stekao sam znanje kako čuvati sebe, cijeniti ono što posjedujem i izraziti zahvalnost onima koji su me podržavali. Moj otac možda nije mogao sudjelovati u mom životu, ali to ne znači da ga ne cijenim ili potpuno prezirem.
Njegova odsutnost mi je ulila osjećaj snage, dosljednosti i vjere u sebe. Dio njega živi u meni, zajedno s lekcijama koje sam stekao njegovim odlaskom i snagom koju sam susreo u sebi. Na kraju sam shvatio da gubici imaju veći utjecaj na nas nego što bismo mislili. Oni su naši najveći učitelji, upućuju nas koliko izdržljivosti i rasta možemo posjedovati. Moj život je primjer da unatoč ranama koje nas prate, iz njih možemo crpiti snagu, a bol može postati oblik unutarnje moći.
