Te večeri sve je izgledalo kao scena iz filma. Sala je bila ispunjena svjetlima, muzikom i šapatima uzbuđenih gostiju. Ali nije sve kako izgleda….
- Greg me držao za ruku kao da sam mu jedina sidra u cijelom svijetu. Njegovi roditelji pobrinuli su se da svaka sitnica bude savršena – od kristalnih čaša do buketa svježih ruža. Kada smo zaplesali prvi ples, Greg mi je šapnuo na uho: „Jedva čekam da budemo sami.“ Njegov glas je bio mekan, a pogled pun obećanja.
Kuća koju smo dobili kao svadbeni poklon bila je ukrašena poput vrta iz snova. Greg me nosio preko praga, smijući se, a ja sam se osjećala voljeno i sigurno. U glavi sam zamišljala naš prvi zajednički život, jutra uz kafu i male rituale koje ćemo tek stvoriti.
Kad smo ušli u spavaću sobu, tišina je zamijenila muziku. Čula se samo naša srca i disanje. Greg mi je pomogao da otkopčam venčanicu, polako, kao da svaka kopča otvara novo poglavlje. Njegove ruke su drhtale, ali ne od nervoze nego od želje. A onda – u sekundi – sve se promijenilo.
- Dok je haljina kliznula niz moja ramena, Gregov osmijeh je nestao. Povukao se kao da je vidio nešto nadrealno. Oči su mu se ispunile strahom. „Ne… ne, ne, ne!“ promucao je, glas mu je bio jedva prepoznatljiv. „Ko si ti?“
Zbunjeno sam ga gledala. „Greg? Ja sam… tvoja žena.“ Ali on je već sjedio na podu, lice skriveno u rukama, kao čovjek koji se budi iz košmara.
„Ti nisi ona,“ šaptao je. „Moja žena ima ožiljak na leđima, od bicikla…“ Zastala sam, okrenula se i pokazala mu leđa. Ožiljak je bio tu, jedva vidljiv trag djetinjstva. Greg je zadrhtao, gledajući me kao da mu razum izmiče. „Izgledaš kao ona… ali ne možeš biti ona.“
„Objasni mi,“ rekla sam tiho, osjećajući kako mi se grlo steže.
„Prije pet godina izgubio sam verenicu, Emily. Poginula je u nesreći. Kad sam te upoznao, mislio sam da mi je ona poslala znak – da život može opet da bude lijep.“ Udahnuo je duboko, a glas mu se prelomio. „Ali večeras… bez šminke, bez haljine, ti si identična njoj. Isto lice, isto tijelo, čak i isti ožiljak. Ne znam da li sanjam ili ludim.“
Suze su mi ispunile oči. „Greg, ja nisam Emily. Ja sam stvarna, ovdje. I volim te.“
On je zastao, kao da traži razliku u mom pogledu. „Reci mi nešto što bi znala samo moja Emily.“
„Ne mogu,“ rekla sam. „Ali mogu ti reći ovo: znam da brojiš stepenice do mog stana jer ti to smiruje misli. Znam da nikada ne jedeš koru hleba i da ti knjige moraju stajati redom po boji. To znam jer te volim – ne kao Emily, nego kao Grega.“
Greg je kleknuo ispred mene, lice mu se slomilo. „Plašim se,“ priznao je. „Plašim se da ću izgubiti i tebe.“m i stavila mu ruke na obraze. „Nisam tvoja prošlost. Ja sam tvoja sadašnjost.“
- Te noći nismo spavali. Sjedili smo na podu, pričali, plakali i smijali se. Govorio mi je o Emily, a ja sam mu govorila o sebi. Naučili smo da brak nije bajka nego izbor da vjeruješ čak i kad se bojiš.
Mjesec dana kasnije, Greg je donio kutiju sa uspomenama iz potkrovlja. Otvarali smo je zajedno, i tog dana prvi put je pogledao mene, ne kroz prizmu gubitka, nego kao ženu koju je izabrao.
Na našu godišnjicu donio mi je buket bijelih ljiljana. „Emily je voljela ruže,“ rekao je tiho. „Ti voliš ljiljane. Vreme je da počnemo našu priču.“
Prvi put od vjenčanja, osjetila sam da ne stojim u tuđoj sjeni. Bila sam ja – i on me je vidio.
