Bratislava je grad koji na prvi pogled djeluje mirno, gotovo skromno, ali njezine ulice čuvaju čitav svijet skrivenih priča. Više u nastavku…
Jedna od najneobičnijih i najtoplijih pripada bronzanom radniku koji već decenijama proviruje iz šahta i nenametljivo mami osmijehe prolaznika.
Mnogi ga posmatraju samo kao simpatičan spomenik, ali iza njegovog pogleda, podignutog ka nebu, krije se legenda koja je obojena tugom, humorom i tihom nadom.
Zovu ga Čumil – a oni koji je dobro poznaju tvrde da on zapravo pripada onoj vrsti likova koje život pretvori u gradske mitove.
- Nalazi se na samoj raskrsnici dvije živopisne ulice starog dijela grada, Laurinske i Panske, tamo gdje se svakodnevni žamor miješa sa šumom turista koji pokušavaju uhvatiti najbolju fotografiju. Čak i oni koji ne znaju ništa o njemu zastanu barem na trenutak – ima nešto u načinu na koji nasmiješeno leži na rubu šahta, kao da posmatra svijet sa dozom nestašluka. Ali legenda kaže da je taj osmijeh jednom pripadao pravom čovjeku.
Priča govori o čistaču kanalizacije, vrijednom i tihom radniku koji je, prema predanju, svim srcem volio djevojku iz starog dijela Bratislave. Bila je lijepa, pravilnih crta lica, sa dugom kosom i pogledom koji je privlačio pažnju. On ju je sretao dok je odlazio na posao, noseći svoje alatke, zamazan i umoran, ali uvijek pristojan i smješten u vlastite misli. Ona ga, međutim, nikada nije gledala duže od nekoliko sekundi. Sve dok jednog dana nije skupio hrabrost i pozvao je na kafu.
- Prema priči, djevojka se nasmiješila, ali ne onako kako se smije neko ko je laskavo zatečen pozivom. Bio je to osmijeh pun nelagode i neiskrenosti. Obećala mu je da će doći na dogovoreno mjesto, ali se nikada nije pojavila. On je, uprkos svemu, dolazio dan za danom, uvjeren da se možda samo predomislila, da će se jednog jutra ipak pojaviti iz obližnje ulice i krenuti prema njemu. Nada je bila ono čega se držao, iako ga je polako lomila.
Mjeseci su prolazili, a jedino što se mijenjalo bio je izraz njegove tuge. Neki kažu da je čekao toliko dugo da mu se tijelo slomilo od muke, drugi vjeruju da mu je srce jednostavno posustalo. A treći tvrde da je nestao tiho, baš kao što je i živio – neprimjetno. Kada je vijest o njegovoj sudbini stigla do lokalnih umjetnika, ideja o spomeniku rodila se spontano. Bratislava mu je, na neki način, dala mjesto gdje će zauvijek ostati budan i gdje ga niko više neće ostaviti da čeka u prazno.
- Godine 1997. vajar Viktor Hulik stvorio je lik bronzanog radnika koji iz šahta promatra prolaznike. Umjetnik nikada nije potvrdio da je inspiraciju pronašao u priči o nesrećnoj ljubavi, ali svi koji su čuli legendu tvrde da skulptura nosi upravo tu emociju – jednostavnu, pomalo tužnu i dirljivu. I tako je Čumil postao ne samo spomenik, već dio identiteta grada. Nije prošlo mnogo vremena prije nego što su ljudi počeli razvijati vlastite rituale u vezi s njim. Dotaknuti njegovu glavu znači poželjeti želju, ali samo onu koja ostane u tajnosti. Turisti ga maze, smiju se, a neki čak sjednu pored šahta i vode razgovor, kao da je stari prijatelj koji razumije.
Njegova popularnost prouzrokovala je i nekoliko problema. Dešavalo se da ga vozači ne primijete, pa bi ga točkom zakačili, a pješaci bi se saplitali preko njegove glave. Grad je zbog toga morao postaviti poseban znak upozorenja, što je mnoge nasmijalo – jer nije česta pojava da se znakovi postavljaju zbog bronzanog radnika koji „zakrčuje“ ulicu. Ali i to je dio njegovog šarma.
- Jesen u Bratislavi posebno naglašava toplinu ove figure. Dok lišće pada po kaldrmi, a ulična svjetla stvaraju zlatne sjenke po fasadama, Čumil izgleda kao da se još dublje smiješi. Kao da zna nešto što mještani i turisti tek trebaju otkriti. Možda je njegova tuga davno isparila, zamijenjena nečim što samo bronzani likovi mogu nositi – vječitom vedrinom.
Za mnoge, on predstavlja podsjetnik da ljubav, čak i neuzvraćena, ostavlja trag. Za druge je simbol toga da je svaki grad sačinjen i od svojih tihih priča, onih koje nisu zapisane u vodičima, ali koje govore najviše o duši mjesta. A za neke je samo simpatičan lik iz šahta koji uljepšava fotografije.
- Ako se ikada nađete u Bratislavi, priđite mu polako. Posmatrajte ga onako kako on posmatra svijet – sa blagim osmijehom. Dotaknite mu glavu i poželite nešto što nećete nikome reći. Možda će vas upravo taj trenutak povezati s pričom koja traje već skoro tri decenije i učiniti da se na raskrsnici Laurinske i Panske zadržite duže nego što ste planirali.
Jer ponekad grad nisu zgrade, rive i trgovi. Ponekad grad čini jedan jedini bronzani čovjek koji viri iz šahta – i podsjeća nas da u svakoj ulici postoji pokoja priča koja želi biti ispričana.
