Ime ruske neurohirurškinje Natalije Behtereve u naučnim krugovima izaziva poštovanje, ali i uzdrhtale šapate.Saznajte u nastavku više….
Decenijama je posvetila život proučavanju mozga i njegovih granica, a ono što je otkrila dok je pratila pacijente koji su preživeli kliničku smrt, promijenilo je ne samo njen pogled na svijet već i ono što mi, obični ljudi, mislimo da znamo o smrti.
Njeni zapisi, isprva vođeni strogo naučnim metodama, polako su se pretvarali u svjedočanstva koja ruše granicu između medicine i onog što bismo nazvali – duhovnom misterijom.
- Ona je tvrdila da trenutak kada srce stane nije kraj, već tek prijelaz. U tim kratkim trenucima, aparati su bilježili neuobičajene moždane impulse, kao da mozak hvata signal iz neke nepoznate dimenzije. A zatim su se počela javljati svjedočanstva – ljudi nisu opisivali susrete sa voljenima, već sa nevidljivim bićima koja su ih pratila cijeli život. To nisu bila lica puna topline, već entiteti bez forme, bez glasa, ali sa znanjem o svakoj misli i svakoj odluci. Jedan čovjek rekao je da je osjetio kako mu pred očima prolazi svaki trenutak, uključujući i one koje je odavno zaboravio.
I dok su zapadni naučnici često nastojali objašnjenja svesti smjestiti u okvire halucinacija i nedostatka kiseonika, Behtereva je bila hrabra da zapiše nešto što se suprotstavlja uobičajenim tumačenjima: “Smrt nije susret sa voljenima, već sa onima koji su uvijek bili uz nas, a da ih nismo mogli vidjeti.”
- U njenom radu posebno su se izdvajala dječja svjedočanstva. Djeca, oslobođena predrasuda i strahova odraslih, opisivala su vile, anđele ili čuvare koji su ih vraćali u život. Jedna sedmogodišnja djevojčica, nakon što je skoro izgubila život u rijeci, pričala je kako su je tri figure zaustavile – jedna joj je pokazala budućnost u kojoj pomaže majci, druga trenutke učenja, a treća je poručila da se mora vratiti jer je otac plakao. U toj dječjoj jednostavnosti, Behtereva je vidjela najčišći dokaz.
- Upravo ovakva svjedočanstva često podsjećaju na kazivanja iz našeg regiona. Prema pisanju portala Glas Srpske, brojni pacijenti u banjalučkom Kliničkom centru koji su prošli kroz stanje kliničke smrti ispričali su gotovo identična iskustva – osjećaj prolaska kroz tunel, susrete sa bićima koja nisu bila ljudska, ali su ih obasjavala spoznajom i smirenošću. Stručnjaci u BiH objašnjavali su to naučno, ali su isticali da je teško ignorisati podudarnosti koje se ponavljaju od pacijenta do pacijenta.
Behtereva je svoje nevidljive sagovornike nazivala “čuvarima sjećanja”. Oni, prema njenom uvjerenju, nisu sudije ni osvetnici, već neutralni posmatrači. Nisu donosili presude, već su samo pokazivali – svaku emociju, svaki izbor, svaki trenutak. Ljude je često iznenađivalo kada bi ih podsjetili na zaboravljene sitnice, poput trenutka kada su pomogli ranjenoj životinji ili nasmijali uplakano dijete. To su, po njenom mišljenju, bili dokazi da svaka odluka ima značaj, da ništa ne prolazi neopaženo.
- Ona je vjerovala i da susret s tim bićima nije rezervisan samo za čas smrti. Tokom eksperimenata sa osobama u dubokoj molitvi ili meditaciji, uređaji su bilježili talase koji nisu podsjećali na uobičajenu moždanu aktivnost. Jedna monahinja je, dok je trajao eksperiment, jednostavno izgovorila: “Oni su sada ovdje. Trojica stoje iza tebe i gledaju.” To je bio trenutak kada je Behtereva postavila hipotezu da čuvari možda nisu individualna bića, već manifestacija univerzalnog polja pamćenja – nevidljivog arhiva svijeta.
- U našem regionu, naročito u Srbiji, ovakve teorije imaju posebno odjekivanje. Politika je jednom objavila priču o starijem čovjeku iz Beograda koji je preživio infarkt i ispričao gotovo istovjetno iskustvo – tvrdeći da ga je dočekalo nešto što nije bio ni raj ni pakao, već prostor u kojem su “nevidljivi svjedoci” pokazali isječke njegovog života. Iako je članak izazvao polemike, mnogi čitaoci su u komentarima dijelili slična iskustva, potvrđujući da se nešto događa što nauka tek treba da objasni.
Mnogi koji su se vratili iz tog iskustva mijenjali su svoj život iz korijena. Biznismen, koga je Behtereva zabilježila u svojim zapisima, napustio je unosan posao i osnovao azil za napuštene životinje, rekavši da mu je pokazano kako prava vrijednost leži u dobru koje ostavljaš iza sebe. Za njega je susret sa čuvarima bio poziv da promijeni sve.
Takve životne prekretnice zabilježene su i kod nas. Prema izvještaju portala Blic Zdravlje, žene koje su preživjele kliničku smrt u Vojvodini ispričale su da su nakon povratka osjetile snažnu potrebu da se posvete porodici i pomaganju drugima, jer su vidjele “posljedice izbora” koje do tada nisu uviđale. Ljekari su i dalje govorili o halucinacijama, ali same žene su bile uvjerene da su doživjele više od pukog sna.
Uprkos skepticizmu, Natalija Behtereva nije odustajala. Često je isticala da možda nije važno da li se radi o “pravim bićima” ili o energetskom polju svijeta – suština je bila u tome da iskustva mijenjaju ljude, oslobađaju ih straha od smrti i podstiču da žive smislenije. Ona je bila svjesna da ovakva otkrića mogu izazvati paniku, ali i probuditi novu vrstu odgovornosti. Ako je svaka misao zapisana, ako ništa ne nestaje – onda nema nevažnih trenutaka.
- Za neke ljude, ovakva istraživanja nude novu nadu, jer pokazuju da kraj možda nije kraj, već svojevrsni nastavak u kojem shvatamo smisao vlastitih odluka. Za druge, to je izazov naučnim objašnjenjima koja pokušavaju svesti svest na niz hemijskih reakcija. A za one koji su prošli kroz iskustvo kliničke smrti, dileme nema – oni tvrde da su vidjeli, osjetili i naučili više nego ikada ranije.
Kada se sagleda cjelokupno djelo Natalije Behtereve, jasno je da ona nije bila tek naučnica koja je bilježila podatke. Bila je istraživač ljudske duše, pionir koji je imao hrabrosti da zaplovi u ono što većina izbjegava. Njeni zapisi podsjećaju da smrt nije kraj, već susret sa čuvarima koji su možda uvijek tu, samo nevidljiv.
