Ime Dražena Petrovića ostaje neraskidivo vezano uz povijest košarke. Njegov talent, predanost i neugasivi osmijeh učinili su ga jednim od najvećih sportista koje je region ikada imao. U nastavku više…
Bio je igrač koji je u samo 28 godina života ostavio dublji trag nego mnogi koji su karijeru gradili desetljećima.
No, iza blještavila NBA parketa i rekorda koje je rušio, skrivala se i ljudska priča – ona o prijateljstvu, boli i prerano prekinutom snu.
Rođen u Šibeniku, Dražen je već kao dječak pokazivao nesvakidašnji dar. Njegov uspon bio je vrtoglav: samo s 15 godina nastupio je u Prvoj ligi Jugoslavije, što je bilo pravo čudo za to vrijeme. Od tada, svaki njegov korak bio je ispunjen radom i odricanjem. Dok su drugi sanjali, on je sate provodio u dvorani, trenirajući neumorno, uvjeren da talenat bez discipline ne vrijedi. Prema pisanju Sportske novosti, lokalni treneri su tada govorili da u Šibeniku raste dječak koji će „jednog dana promijeniti lice evropske košarke“. Izvor: Sportske novosti.
- Njegov put do Amerike bio je ispunjen iskušenjima, ali i pobjedama. Godine 1989. potpisao je za Portland Trail Blazerse, ali prava prilika stigla je tek u New Jersey Netsima. Tamo je pokazao sav raskoš svog talenta – prosječno je postizao više od 20 poena po utakmici i ušao u red najboljih šutera lige. Za mnoge mlade sportiste postao je simbol upornosti, dokaz da i igrač iz malog grada na Jadranu može osvajati srca publike na drugom kraju svijeta.
Uprkos svemu, Dražen je ostao čovjek koji nije zaboravljao svoje korijene. Dok je osvajao NBA parkete, u domovini je buktao rat. Nosio je bol zbog razaranja, zbog izgubljenih života i prijateljstva koja su pucala pod pritiskom nacionalnih podjela. Film Bilo jednom u Jugoslaviji svjedoči o njegovom bolnom prekidu prijateljstva s Vladom Divcem, što je mnoge navelo da u njemu vide simbol izgubljene generacije. Izvor: RTS dokumentarni program.
- Njegovi suigrači i rivali sjećaju ga se kao neustrašivog borca. Reggie Miller, član Kuće slavnih, jednom je izjavio: „Nikada nisam vidio brži i precizniji šut. Petrović je bio moj najveći rival.“ Takve riječi, iz usta jednog od najboljih, govore više nego statistika i brojke. LeBron James, mnogo godina kasnije, stavio ga je rame uz rame s Dirkom Nowitzkim, rekavši da bi Dražen u današnjoj NBA bio jednako dobar, ako ne i bolji, od Steph Currya. Time je još jednom potvrđeno da se legenda Petrovića nije gasila ni decenijama nakon njegove smrti.
Ipak, ono što je najviše osvajalo ljude oko njega bila je njegova ljudskost. Bio je poznat po tome da će nakon utakmice zastati i pitati suigrača ili prijatelja kako mu je porodica, hoće li sve biti u redu. Američki novinar Mike Freeman, koji je s njim godinama dijelio NBA svlačionice, svjedoči kako ga je Dražen uvijek tretirao kao prijatelja, a ne kao reportera. Upravo to ga je činilo posebnim – nije ga oblikovala samo košarka, već i duboka empatija.
Tragični trenutak zauvijek je promijenio sportsku povijest. Tog 7. juna 1993. godine, na njemačkoj autocesti, u nesreći je ugašen život košarkaša koji je tek počeo dostići svoj vrhunac. Vijest je odjeknula kao šok, ne samo u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, već i u cijelom sportskom svijetu. „Za mene je to bilo kao da sam izgubio sina“, izjavio je tada generalni menadžer Netsa Willis Reed. Prema pisanju Glasa Dalmacije, hiljade ljudi ispratilo je Dražena na njegovom posljednjem putu, pokazujući da je postao više od sportiste – postao je simbol nade i ponosa. Izvor: Glas Dalmacije.
- Dražen Petrović je nakon smrti posthumno uvršten u Kuću slavnih, a njegov dres s brojem 3 zauvijek je povučen iz upotrebe u Netsima. Zagreb danas ima dvoranu koja nosi njegovo ime, a u rodnom Šibeniku ponosno stoji njegov spomenik. Svako ko prolazi tim gradom zna da to nije tek kip, već podsjetnik da snovi, rad i ljubav prema igri nadživljavaju vrijeme.
U srcima navijača, prijatelja i sportista ostao je upisan kao „košarkaški Mozart“. Njegova priča nije samo sportska, već i ljudska lekcija – da veličina ne dolazi samo iz onoga što radimo na terenu, nego i iz onoga što nosimo u sebi. I zato, iako je prerano otišao, Dražen Petrović nikada zapravo nije nestao. On i dalje živi – u svakom djetetu koje sanja o košarkaškom terenu, u svakoj lopti koja pronađe mrežicu i u svakom osmijehu koji se pamti više od rezultata na semaforu.
