Iz vremena Jugoslavije postoje mnoge priče koje nisu prije bile tolio  poznate. Slobodan Penezić Krcun neustrašivo je istupio kao jedini čovjek koji se usudio prkositi glasovitom državniku Josipu Brozu Titu, unatoč njegovoj suverenoj vladavini Jugoslavijom i izvanrednoj sposobnosti da okupi ogroman broj ljudi pod zastavom “bratstva i jedinstva”. Zadivljujuća Titova politika očarala je vođe iz raznih nacija, ostavljajući vrlo malo onih koji su ga bili voljni izazvati. Međutim, Krcun se neustrašivo izjasnio protiv, odlučno “ne” utjecajnom lideru.

 

Krcun, poznata figura, utjelovio je kontrastne uloge i karakteristike: revolucionarnu silu koja vitla neumoljivim mačem, ali i suosjećajnu očinsku figuru. Bio je mozak ozloglašenog srbijanskog Odjela za zaštitu naroda, vojnik boema duha i osoba vođena dubokim emocijama. Krcun je prigrlio i komunističke ideale i trunku nacionalizma, ali iznad svega ostao je nepokolebljivo privržen Srbiji. Krcun je 6. studenoga 1964. prerano stradao u prometnoj nesreći na Ibarskoj magistrali u mjestu Šopić kod Lazarevca. Unatoč stalnim glasinama koje upućuju na lošu igru, nikada se nisu pojavili konkretni dokazi koji bi poduprli te tvrdnje. No, i nakon gotovo šezdeset godina, još uvijek se šuška o uroti. Kako se nagađa, atentat je navodno orkestrirao dugogodišnji predsjednik Josip Broz Tito zbog Penezićeve nepokolebljive odanosti srpskom narodu. Krcun je u jeku rata preuzeo više uloga, uključujući partizanskog komesara, osnivača srpske službe sigurnosti, ministra policije, potpredsjednika i na kraju predsjednika srpske vlade. Značaj Penezićeve životne putanje proteže se do današnjih dana jer nudi uvid u sudjelovanje Srbije tijekom Drugog svjetskog rata i kasnije formiranje onoga što se obično naziva Titovom Jugoslavijom. Krcunova uloga u razbijanju preostalih kvislinških formacija i četničkih snaga, gušenju pobuna, te kasnijem obračunu s pristašama Informbiroa bila je od velikog značaja. Bio je čelna osoba Ozne, a kasnije i Ministarstva unutarnjih poslova Srbije.

 

Tijekom Drugog svjetskog rata dva suprotstavljena pokreta otpora, naime četnička i partizanska frakcija, upustile su se u smrtonosni sukob. Zanimljivo, našli su se i u borbi protiv Nijemaca. Međutim, počevši od 1943. godine, Saveznici su se svrstali uz partizanski pokret, prepoznajući njegovo značenje u osiguravanju njihovog konačnog trijumfa unutar bivše Jugoslavije. Prema Lazićevim riječima, poznato je da povijest često kroje oni koji iz nje izlaze kao pobjednici. Nakon rata, partizani su se našli odgovornima za obračun s golemim skupinama odmetnika koji su se skrivali u šumama, kao i za rješavanje događaja koji su se odvijali u drugim republikama. Na početku Drugog svjetskog rata Penezić je imao mlade 22 godine, dok je Tito, s druge strane, imao zrelih 48 godina. Kao 19-godišnji brucoš Poljoprivrednog fakulteta u Užicu, ovaj mladić prigrlio je revolucionarni komunistički pokret, poput svojih vršnjaka. Vođen željom za pravdom, našao se uhvaćen u žaru demonstracija održanih u čast šestomjesečne komemoracije patrijarha Varnave, što je dovelo do njegova uhićenja 1937. Zanimljivo je da je dvadeset godina kasnije odigrao ključnu ulogu u imenovanje patrijarha Germana, poglavara Srpske pravoslavne crkve, ministrom policije.

 

Sljedeće godine suočio se s izazovima fakulteta i izlazaka dok je također duboko uronio u revolucionarni pokret. Iznad svega, njegova je težnja bila da bude iskren i principijelan pokretač promjena. U tom razdoblju preuzima nadimak Krcun, inspiriran istoimenim likom iz satiričnog stripa objavljenog u renomiranom časopisu Jež. Taj mu je alias osiguravao plašt anonimnosti sve do početka rata. Alternativno, neki sugeriraju da je podrijetlo ovog nadimka proizašlo iz neobičnog zvuka koji su njegova koljena ispuštala dok hoda, jer bi povremeno škripala i dodirivala se. Na stranicama svoje biografije slikovito je prepričao zvjerstva koja su pričinjena Beogradu tijekom bombardiranja, kao i pljačku kojoj je osobno svjedočio. U pokušaju da pobjegne od haosa pridružio se povorci prognanika koja se probijala prema Valjevu. Međutim, njihovo je putovanje dočekano pucnjavom njemačkih vojnika, koja je padala na njih odozgo. Osim živopisnog opisa stravičnih prizora stradanja, autor također izražava svoju duboko ukorijenjenu nesklonost Nijemcima, osjećaj koji je nastao tijekom Prvog svjetskog rata. Zanimljivo, on je svojevoljno prihvatio bratovu izmišljenu priču da su Nijemci 1918. pobjegli iz Srbije samo zato što je rođen. Dok ga obuzima ratni kaos, on se nađe na putu do srca Srbije i svog rodnog mjesta. Nakon zauzimanja Užica, on i njegovi kolege “suborci” guraju dalje, prelazeći guste šume i visoke planine.

Priča se da je tijekom cijelog rata Titovu sliku držao u unutrašnjem džepu svoje vojne uniforme. Krcun se ne samo borio u brojnim bitkama, pa tako i na Sutjesci, nego se penjao i unutar stranke. Prema biografima, djelovao je ugodnije u uniformi, iako se spominje da su ga povremeno viđali u civilnom odijelu. Tijekom ljeta 1944. godine, točnije na otoku Visu, dobio je zadatak da osnuje Odjel za zaštitu naroda u Srbiji, poznat i kao Ozna, koji je služio kao sigurnosna i protuobavještajna agencija za novonastalu Jugoslaviju. Na čelu ovog odjela bio je njegov pretpostavljeni Aleksandar Ranković. Na temelju povijesnih podataka vidljivo je da je Krcun, kao najistaknutija osoba Ozne u Srbiji, odigrao istaknutu ulogu u tom pothvatu. Bez sumnje, jedno od najznačajnijih hapšenja u novonastaloj Jugoslaviji bilo je hvatanje generala Dragoljuba Mihailovića, zapovjednika četnika. Ipak, ni ovaj pothvat nije prošao bez sporova, jer je i sam Krcun priznao svoje poštovanje prema Mihailoviću. Godine 1946. jugoslavenski sud osudio je Mihailovića za izdaju i suradnju s nacističkom Njemačkom, što je rezultiralo smrtnom kaznom. Marković navodi da ga je, iako ga je izuzetno cijenio kao vojnika i domoljuba, zamjerao protivljenju Titu i potpori kralju. Ta nesposobnost da se oslobodi prošlosti i produži oprost potaknula je u njemu duboku želju za osvetom.

Preporučujemo