U današnjem članku vam pišemo na temu starog i gotovo zaboravljenog plemena Mijaka – naroda čija istorija, tradicija i unutrašnja snaga i danas bude divljenje.Saznajte više…
Ovo je priča o ljudima koji su, uprkos vjekovima borbi, promjena i pritisaka, uspjeli sačuvati svoj identitet i duhovnost.
Njihova svakodnevica, običaji i legende podsjećaju koliko su korijeni važni i kako se naslijeđe može prenositi i onda kada se čini da je sve protiv toga.
- Mijaci su generacijama živjeli u planinskim predjelima zapadne Sjeverne Makedonije, u dolini rijeke Radike. Taj kraj bio je njihov dom, utočište i tvrđava. Iako daleko od glavnih puteva, oni su očuvanjem svoje vjere, govora i običaja pokazivali nevjerovatnu upornost i samosvijest. U drugim krajevima zvali su ih Rekancima, Debarcima, pa čak i Rekalijama, ali najtačnije ime uvijek je bilo – Mijaci.
Njihova sela, skrivena među planinama, bila su mala, ali puna života: Galičnik, Tresonoče, Rosoka, Lazaropolje, Gare… Na tim mjestima vrijeme je teklo sporije, ljudi su se oslanjali na prirodu, a priroda im je zauzvrat davala i hranu i snagu. Još su od najstarijih predanja bili poznati kao stočari, graditelji i majstori duboreza. Njihovi radovi i danas mogu da se vide u mnogim crkvama Balkana, a svaki komad drveta koji su dotakli nosi trag njihove vještine.
- Posebno mjesto u njihovoj istoriji zauzima Galičnik, selo koje je postalo simbol mijacke kulture. Galičko kolo, tradicionalna svadba i ikone koje su stvarali njihovim rukama, pravi su muzeji pod otvorenim nebom, dokaz koliko su ponosni bili na svoju prošlost.
Ono što je fascinantno jeste da su Mijaci uspjeli da sačuvaju svoj identitet čak i onda kada je to bilo najteže. U vrijeme Turaka, povlačili su se dublje u planine, živeći u nepristupačnim selima gdje vlast nije mogla lako doprijeti. Legende govore da su se jednom čak pobunili protiv Osmanlija, noseći kosovski barjak, i da je sam sultan morao doći u taj kraj kako bi ih smirio. Zbog njihove hrabrosti dobili su slobodu – nešto što je u to doba bilo gotovo nezamislivo.
- Njihova vjera bila je stub opstanka. Svaka kuća slavila je svoju krsnu slavu, i to ne jedan dan nego tri, čuvajući običaje sačuvene iz vremena Nemanjića. Iako daleko od Srbije, pjesme koje su pjevali bile su ispunjene Kosovskim zavjetom i sjećanjem na čast i žrtvu. Upravo ta duhovna veza držala ih je uspravnim, bez obzira na to koliko su vremena bila teška.
- Kasniji period donio je nove izazove. Jačanje Debra i dolazak arnautskih begova ponovo su ih potisnuli sa njihovih ognjišta. Neki su bili prisiljeni da promijene vjeru, drugi da bježe na istok, a treći su ostali i borili se da održe ono što su oduvijek bili. Ipak, čak i kada je istorija pokušavala da ih izbriše, oni su nalazili način da sačuvaju svoje nasljeđe.
Jedan od najznačajnijih momenata dogodio se 1912. godine, na Aranđelovdan, kada je srpska vojska stigla u njihov kraj. Dočekali su je kao braću i odmah joj se pridružili u borbi za oslobođenje Stare Srbije. Taj dan ostao je duboko urezan u njihovu kolektivnu memoriju kao trenutak kada se istorija prelomila u njihovu korist.
Iako se danas mnogi Mijaci nacionalno izjašnjavaju kao Makedonci, duh njihovih običaja ostao je prepoznatljivo srpski. Slava, pjesme, govor, pa čak i način gradnje kuća nose tragove starine koji se ne mogu izbrisati. Njihova priča pokazuje da identitet nije samo ono što piše u dokumentima, već ono što se nosi u srcu i prenosi kroz pokoljenja.
- Mijaci su iznjedrili mnoge važne ličnosti koje su obilježile istoriju: ikonopisce, graditelje, vojvode, dobrotvore, arhitekte, učitelje i etnografe. Njihova imena ostavila su dubok trag širom Balkana. Majstorske porodice poput Frčkovskih, Filipovskih i Maksovskih ostavile su iza sebe djela koja se i danas čuvaju s poštovanjem. Njihovi duborezi, ikonostasi i freske svjedoče o tome koliko su znali i koliko su voljeli svoj posao.
Zanimljivo je i to da nijesmo potpuno sigurni odakle potiče njihovo ime. Jedno predanje kaže da su bili „uvijek čisti, umijeni“. Drugo navodi da naziv dolazi od riječi „mije“, načina na koji izgovaraju ličnu zamjenicu „mi“. Treće, možda najljepše tumačenje, kaže da je ime nastalo od izraza „mi jaki“ – mi smo jaki. I zaista, njihova istorija to potvrđuje.
Danas, iako vremena nisu ista i sela su se ispraznila, Mijaci i dalje žive u pjesmama, slavama i predanjima. U Galičniku se svake godine održava tradicionalna svadba, koja privlači ljude iz cijelog svijeta. To je dan kada se prošlost budi, kada se planine ispune muzikom i kada se vidi koliko je identitet duboko ukorijenjen.
- Njihova priča je podsjetnik da narodi nestaju samo onda kada zaborave ko su bili. A Mijaci su dokaz da se sjećanje, koliko god staro bilo, može nositi kao najveće blago. Njihove planine još čuvaju tihe šumove Radike, a u tim zvucima i danas odjekuje ono što ih je vjekovima držalo uspravnim – ponos, snaga i vjera u sebe.
Ako želiš, mogu napisati i kraću verziju, ili verziju sa više emotivnog tona, ili čak priču pisanu kao pripovijetka.
