Prije nekoliko godina cijeli region je potresla tužna priča dječaka iz Bosne i Hercegovine kojeg je njegova majka ostavila sa djedom a sa sobom je povela njegovog brata. Danas je on odrastao mladić.
Iako je konkretna situacija oko Ajdina Mujkića izazvala značajne reakcije u cijeloj regiji, ona je samo jedna od brojnih usporednih okolnosti koje se događaju svakodnevno, često neprimjećene u javnosti. Ovaj narativ naglašava kritičnu važnost empatije, sustavne pomoći i društvene odgovornosti u odnosu na najmlađe i najranjivije pojedince u društvu. Ajdin, dječak koji je ostao bez roditelja, utjehu je potražio samo kod svog starog djeda Huseina. Unatoč svojoj slabosti i nemogućnosti da pruži znatnu potporu, starac ostaje odan svom unuku, nastojeći ponuditi ono malo resursa koje posjeduje.
- Njihove svakodnevne muke bile su nezapažene u javnosti sve dok mediji nisu otkrili njihovu priču. Tek tada su se osvijestile nadležne institucije koje su ukazale na evidentne nedostatke i neučinkovitosti unutar društvenog sustava koji je osmišljen kako bi zaštitio one koji se sami ne mogu zaštititi. Primarni problem nadilazi puko siromaštvo; obuhvaća i zakašnjele odgovore institucija. Socijalne službe često rade tromo, neodlučno i s nedostatkom sredstava, zbog čega su brojne obitelji, poput Mujkića, prepuštene same sebi.
Pomoć ima tendenciju ostvarivanja tek kada okolnosti privuku pozornost javnosti, no ovaj je oblik pomoći tek privremena mjera — služi za gašenje neposrednih kriza bez rješavanja temeljnih uzroka. Aydinova pripovijest duboko je ljudska i izaziva snažne emocije – dječak koji, suočen sa siromaštvom, teži pomoći svom bratu. Njegovi izrazi nisu samo dirljivi; tjeraju nas na razmišljanje o mnoštvu djece koja odrastaju bez podrške i mogućnosti. Djed Husein utjelovljuje i otpornost i dostojanstvo, služeći kao dokaz činjenice da se obitelji poput njihove ne bi trebale suočavati s ovim izazovima u izolaciji.
Da bi došlo do značajne promjene, moraju se provesti opipljive akcije. Početna i vjerojatno najvažnija mjera je jačanje socijalnih usluga. Ključno je dodijeliti resurse prema sustavima koji su učinkoviti, djelotvorni i sposobni pružiti brzu pomoć onima kojima je najpotrebnija. U nedostatku dovoljne podrške, brojne se obitelji nađu zarobljene u nemilosrdnom krugu siromaštva i socijalne isključenosti. Neophodno je provoditi obrazovne programe koji djeci iz nepovoljnog položaja pružaju priliku za bolju budućnost.
Obrazovanje služi kao vitalni instrument za rastavljanje kruga siromaštva, ne samo da nudi znanje, već i potiče samopouzdanje, nadu i nove mogućnosti. Djeci se mora osigurati pristup školama, stipendijama i dodatnoj pomoći, bez obzira na uvjete u kojima odrastaju. Ključni element u rješavanju ovih pitanja je angažman zajednice. Lokalne inicijative, volonterski napori, donacije i psihološka podrška obiteljima mogu uspostaviti snažnu mrežu pomoći. Dok su institucije odgovorne za sustavnu podršku, zajednica je često ta koja preuzima ključnu ulogu u pružanju opipljive i brze pomoći.
Uz hitne intervencije, ključno je uspostaviti dugoročne politike koje će omogućiti odgoj djece u sigurnom i stabilnom okruženju. Takve bi politike trebale obuhvatiti pristup zdravstvenoj skrbi, kvalitetnom obrazovanju, sigurnom stanovanju i socijalnoj uključenosti. Djeci koja se suočavaju s izazovnim okolnostima mora se pružiti prilika da napreduju bez tjeskobe osnovnog preživljavanja. U konačnici, najveća dužnost svakog društva je zaštititi prava djece. Ta bi prava trebala ostati neovisna o financijskim prilikama njihovih roditelja.
Neophodno je održavati budan nadzor nad ustanovama zaduženim za skrb o djeci, uz povećanu odgovornost za one kojima je povjerena njihova dobrobit. Kao budućnost društva, djeca se ne smiju zanemariti; zanemarivanje njihovih potreba danas će rezultirati značajnim posljedicama za društvo u godinama koje dolaze. Narativ Ajdina Mujkića i njegovog djeda nadilazi puku tugu; služi kao hitan poziv na svjesnost. Ovaj izvještaj ilustrira da ignoriranje nevolja drugih nije održivo rješenje.
Da bismo kultivirali pravedno društvo, djelovanje je imperativ. Moramo jamčiti da nijedno dijete neće biti napušteno da samo upravlja sa svojim izazovima i da će svaka ruka pružena za pomoć naići na podršku. U konačnici, dobrobit djece nadilazi roditeljske dužnosti; obuhvaća odgovornost svih nas.
