Svjedoci smo ove godine da je voće jako skupo jer je bila suša a zatim i velike kiše. Međutim smokve su kod mnogih dale obilan rod a ako i vi imate ovo drvo u svom dvorištu uradite sljedeće.
U početku se smokva čini kao jednostavno voće koje se nalazi na stolu – slatko, ugodno i bogato mirisno. No, iza ove naizgled jednostavne poslastice krije se jedan od najintrigantnijih prirodnih procesa u biljkama, toliko neobičan da ga mnogi niti ne shvaćaju. Smokva se tehnički ne smatra voćem, niti se razvija na način na koji se razvijaju jabuke, kruške ili breskve. To je zapravo obrnuti cvijet. Umjesto da svoje cvjetove puštaju u nasumičnim smjerovima, kao većina biljaka, cvjetanje smokve dolazi iznutra.
- Plod je zapravo mahuna koja stvara mjehuriće i sadrži brojne male cvjetove od kojih je svaki sposoban proizvesti vlastito sjeme. Kada konzumirate smokvu, zapravo konzumirate kompleks mikroskopskih cvjetova koji su agregirani u poznatu, sočnu kompoziciju voća. Međutim, prava magija je ono što nastaje kada se smokva. Budući da njihovi cvjetovi ne mogu biti izloženi vanjskim oprašivačima kao što su pčele, stablo smokve ovisi o jednoj vrsti životinje – o osi koja se pojavljuje.
Ova veza nije isključiva: osa ne može bez smokve. To je simbiotski odnos koji je savršen za uzajamnost, jedan organizam ima koristi od postojanja drugog. Postupak počinje ulaskom ženke ose, vođene instinktom, u mušku figuru, koja se ne konzumira. Ovaj ulazak ima posljedice: osama u smokvi uklanjaju krila i antene, više nikada ne izlaze iz svog skrovišta. Vani odlažu svoja jajašca, a njihovo potomstvo započinje svoj život. Mužjaci nemaju krila – njihova je jedina odgovornost kopulirati sa ženkama i stvoriti tunel koji će voditi van, što će omogućiti ženkama da pobjegnu. Ženke tada odlaze od muške smokve i nose sa sobom pelud, a zatim nastavljaju tražiti sljedeću smokvu.
Ako uđu u ženku smokve koju konzumiramo, ne mogu u nju položiti jaja. Budući da su im krila već oštećena, ostaju u plodu i propadaju, ali za sobom ne ostavljaju pelud na svom putu. Ovaj nesretni završetak priče o osi omogućuje da se smokva oplodi, bez toga plod ne bi bio moguć. Dok se može činiti da koncept smrti ose unutar smokve ima negativnu konotaciju; priroda se i time pozabavila. Smokve sadrže protein ficin koji olakšava uništavanje preostalog kukca. Ficin pretvara tijelo ose u protein, a svi preostali dijelovi njezinog egzoskeleta su neprimjetni i ne ugrožavaju zdravlje.
Kao rezultat toga, kada jedete smokvu, konzumirate djelić onoga što je nekoć bila osa. Iako se to može činiti zabrinjavajućim, zapravo je to savršen sklad između prirode i okoliša: simbioza koja traje tisućljećima. No, ova biološka istina dovela je do moralnih dilema koje su specifične za vegane, jer prisutnost životinja, iako prirodna, nije u skladu s njihovim etičkim načelima. Portal Veganski život navodi da zbog toga mnogi vegani ne konzumiraju smokve, iako ih većina ljudi još uvijek smatra biljnom vrstom.
Priča o smokvama i osama nije samo zanimljivost, već i podsjetnik na složenu, delikatnu i zamršenu prirodu prirodnih ciklusa. U razdoblju kada se proizvodnja industrijske hrane sve više udaljava od izvorišta, gotovo lirično djeluje spoznaja o tome kako minijaturno stvorenje pomaže u stvaranju voćke obožavane diljem svijeta. Unatoč uobičajenoj povezanosti smokve s mediteranskim područjem i toplim podnebljima danas je prisutna iu vrtovima bosanskohercegovačkog tipa, kao i na dalmatinskom poluotoku. Ove regije imaju tradiciju prenošenja smokve sljedećim generacijama kao dio obiteljske kulturne baštine.
Portal Slobodne Dalmacije govori o važnosti smokve za dom i kulturu, o tradiciji uzgoja uz stare kamene zgrade i čuvanju od djetinjstva. Ono po čemu se smokva razlikuje od drugog voća nije samo njezin okus, već složena biologija koja je u osnovi voća. Misterij povezan sa svakom smokvom je simbioza, život, smrt, oprašivanje i raspadanje, a sve to doprinosi pravoj enigmi u prirodnom svijetu. Sljedeći put kada budete konzumirali to slatko, mesnato voće, shvatit ćete da postoji više od onoga što oko može vidjeti. Mnogi će osu i dalje doživljavati kao dio najvećeg dara prirode, podsjetnik da su sve stvari, pa i one najsitnije, suštinski povezane.
