Veliki broj ljudi sa naših prostora je emigrirao u inostranstvo početkom devedestih kada je ovdje izbio rat a i danas ljudi napuštaju Balkan uglavnom zbog ekonomskih ali i političkih razloga.
Žena koja je doputovala iz Njemačke kako bi prisustvovala vjenčanju svoje nećakinje, povjerila se: “Mnogi ljudi vjeruju da sam bogata, ali istina je sasvim suprotna. Otkriće žene, koja je nedavno doputovala iz Njemačke kako bi prisustvovala vjenčanju svoje nećakinje, privuklo je veliku pozornost i izazvalo velike polemike na platformama društvenih medija. Ova priča, koja istražuje očekivanja, običaje i stvarna iskustva pojedinaca koji žive u inozemstvu, postala je viralna senzacija jer je rasvijetlila duboku stvarnost koja leži ispod naše percepcije onih koji su se odvažili “preko bare”.
- Pojedinac koji je podijelio svoja iskustva ne samo da je pružio uvid u svoj život, već je postavio i važno pitanje o percepciji pojedinaca koji žive u razvijenim zemljama u odnosu na one koji su ostali na Balkanu. U nastavku donosimo njezinu potpunu ispovijest: Biti “preko bare” navodi druge na pretpostavku da je netko bogat i da velikodušno troši bez ograničenja. Ova percepcija bila je posebno izražena devedesetih godina, u razdoblju u kojem je život u Srbiji i Bosni bio gotovo nepodnošljiv. U to vrijeme bilo je gotovo nemoguće zaraditi više od nekoliko maraka mjesečno.
Pojedinci su bili prisiljeni snalaziti se s minimalnim sredstvima, živeći skromno, a sve što je bilo uvezeno iz zapadne Europe, bez obzira na cijenu, izgledalo je kao raj u usporedbi s vlastitim prilikama. Sama činjenica da živite u toj regiji uzrokovala je da vas drugi vide kao bogataša. Po povratku kući s onim što je ostalo od vaših sredstava, smatrat ćete se carem. Bili ste poštovani, darivani, a atmosfera je bila radost i divljenje upućeno vama. Međutim, život napreduje. Kako vrijeme prolazi, čovjek stari, a okolnosti se mijenjaju. Voljena osoba se može razboljeti, što će zahtijevati troškove medicinske skrbi, a osoba se bori s ispunjavanjem financijskih obveza.
O temama kao što su zdravlje, starenje i financijska pitanja često je neugodno razgovarati, ali one ostaju neosporan aspekt stvarnosti. Doživjela sam gubitak muža, a sin je prokockao gotovo sva naša sredstva, što je rezultiralo promijenjenom dinamikom među nama. Na kraju se obitelj raspala, ostavljajući me da se sama suočavam s izazovima. Prije sam naporno radio u nastojanju da izdržim. Moj rođak iz Kruševca poslao je pozivnicu za njegovu svadbu, a ja sam mu odgovorila potvrdno. Međutim, osjećao sam sram.
Često razmišljam o tome kako nas život tjera da brinemo o budućnosti, a kada dođe vrijeme za doprinos, stvarnost je često uvelike drugačija od naših očekivanja. Sa sobom sam ponio dvjesto eura — to je sve što imam. Iako možda imam dodatna sredstva, ona su odvojena. Neizvjesnost sutrašnjice je velika; Što ako se razbolim ili postanem bespomoćan? Tko bi mi priskočio u pomoć? Čisto sumnjam da bi mi moji mlađi rođaci u takvim okolnostima pohitali pomoći. Nažalost, ovo je surova stvarnost o kojoj moram razmišljati. Vjenčanje je, bez sumnje, bio zapanjujući događaj.
Međutim, nakon predaje omotnice, odmah sam postao svjestan pogleda uperenih u mene. Zastakljenih očiju, svi kao da su promatrali svaki moj pokret. Počela su kružiti nagađanja – ipak je bila porijeklom iz Njemačke; svakako, ona mora biti bogata i nedvojbeno će predstaviti nešto značajno. ali nisam! Željela sam pridonijeti više; Jako sam htjela, ali život je sve okrenuo naglavačke. Kad bi barem prilike bile takve kakve jesu, kad bih im mogao dati sve što žele, kad bih im mogao donijeti sreću koju sam prije imao, ali to jednostavno nije bilo izvedivo. Sutradan smo s mladencima upali u razgovor o darovima. Iako su inzistirali na tome da je priroda dara nevažna, postalo mi je očito da je značajan.
Nekoliko su puta spomenuli kako su rođaci iz Bosne dali po 500 eura te kako su se neki i zadužili da bi došli na vjenčanje. Zbog toga sam se zapitao jesam li pogriješio što nisam dao smisleniji dar. Možda sam trebao više pridonijeti. Osjećala sam se krivom jer su se prema meni uvijek odnosili s ljubaznošću i ljubavlju. Naprotiv, moram zadržati neke rezerve; Ne mogu si priuštiti nepotrebne rizike. Želja mi je da mladi par doživi radost bez financijskih briga, no pitam se je li takav scenarij ostvariv. “Jesam li napravio pravi izbor?” Odgovor mi izmiče. Možda sam trebao više pridonijeti; međutim, što ako su okolnosti bile manje povoljne? Shvaćam da je upravljanje očekivanjima u današnjem društvu izazov, ali i dalje se nadam budućnosti koju karakterizira napredak.
Budućnost u kojoj svi možemo pronaći radost, u kojoj imamo dovoljno resursa da poštujemo jedni druge i u kojoj sadržaj omotnice ne dominira našom pažnjom. “U posljednje vrijeme osjećam sve veću depresiju u sebi, ne zbog negativne percepcije koja proizlazi iz 200 eura, već zbog želje da doprinesem više. Trudim se da financijska ograničenja ne ometaju sreću i ljubav. Ipak, na kraju mi preostaju samo neispunjene želje, a to mi je bio najveći izazov.
Ova iskrena ispovijest žene koja se bori sa složenošću odabira pravog vjenčanog dara dok se suočava s izazovima života u inozemstvu otkriva zamršene slojeve razmišljanja i očekivanja koja često imamo o pojedincima koji su se preselili u razvijene zemlje. Narativ ilustrira kako rođaci, osobito oni koji ostaju u svojoj domovini, često vide nekoga tko živi u Njemačkoj kao “bogatog” ili sposobnog uživati u luksuzu, što je percepcija koja pogađa mnoge u usporedivim okolnostima. Iako je želja da razveselimo svoje voljene univerzalna, stvarnost života često nameće neizbježna ograničenja koja drugima možda nisu očita.
