Do prije nekoliko decenija istospolna ljubav je smatrana velikim grijehom i sramotom a iz toga su proiziazile razne životne situacije koje su imale velikog uticaja na glavne aktere. Danas vam donosimo ispovijest jednog čovjeka.
Ušao sam u ovaj svijet 1970., rođen u zajednici između moje majke i oca, koji su nastojali prikriti svoju homoseksualnost. U suvremenom društvu homoseksualci imaju slobodu ostvarivati svoje osjećaje i tražiti ljubav. Ipak, tijekom 1970-ih i 1980-ih takve su potrage bile daleko kompliciranije. Brojni pojedinci među tim muškarcima odlučili su se oženiti ženama kako bi izbjegli stvarnost ili, u najmanju ruku, kako bi zasnovali obitelj.
- Narativ prati dijete koje je odgajano u takvom okruženju: „Moj otac je oženio moju majku, što je doista tako. Nažalost, takav način života nije odgovarao njegovoj naravi.” Zbog široko rasprostranjene averzije prema gay pojedincima 1970-ih, moj otac — osoba koju se često smatra šarmantnom, inteligentnom i duhovitom, s obećavajućim izgledima — pribjegao je alkoholu kao mehanizmu za suočavanje sa realnošću svoje egzistencije.
To ga je na kraju navelo da prihvati način života koji je bio štetan za njegovu dobrobit, što je kulminiralo njegovim odvajanjem od moje majke. Izazovno je artikulirati stupanj do kojeg je ova situacija rascjepkala našu obitelj, dok smo se mi, djeca, borili s razumijevanjem očeve metamorfoze. Nesvjesni njegove seksualne orijentacije, doživljavali smo ga tek kao da je evoluirao u nepodnošljivu osobu.
Njegovo ponašanje postalo je sve više manipulativno i razvio je ovisnost o kockanju koja je na kraju dovela do gubitka njegovog posla i našeg doma. Djedov podrum postao je mjesto okupljanja moje majke, brata, mlađe sestre i mene. Duboko neprijateljstvo prema njemu bilo je ukorijenjeno u meni od mladosti. Kad sam došao u kasne tinejdžerske godine, počeo sam prepoznavati tu ogorčenost; međutim, jaz koji se među nama stvorio bio je znatan, a moja je tvrdoglavost svaku mogućnost popravljanja našeg odnosa učinila nedostižnom.
Tijekom svojih srednjih dvadesetih, iako sam možda prestao gajiti mržnju, osjećaji gađenja su se zadržali. I dalje mi je bilo neshvatljivo dokučiti razloge njegovog ponašanja. Razumijevanje mi je potpuno izmaklo. Tijekom posljednjih tjedana života mog oca, koji je podlegao raku gušterače u dobi od 56 godina, pružao sam pomoć svom starijem bratu. U tom sam trenutku doživio sukob emocija, usmjeravajući svoju pozornost više na podršku bratu nego na prisutnost s ocem.
Razmišljajući sada o tom razdoblju, često se uhvatim kako razmišljam: “Zaista nisam bio prisutan.” No, događaji su se jednostavno tako razvijali. Moj otac je preminuo skrivajući svoju istinu, tajnu koju je priznala cijela obitelj, ali nikada nije otvoreno priznata. Tijekom svog života nikada nije postigao mir. Postoje trenuci kada žudim za hrabrošću i suosjećanjem potrebnim da mu kažem: “Tata, prepoznajem da si homoseksualac, i to za mene nema nikakvog utjecaja, jer nema ničeg inherentno lošeg u tome.
Moja ljubav prema tebi ostaje nepromijenjena. Moja jedina želja je da ispuniš svoju ulogu mog oca i otkriješ sreću.” Temeljni je aspekt ljudske prirode biti pretjerano osuđujući, sklonost za koju se povremeno smatram krivim – štoviše, prilično često. Ovu karakteristiku svi dijelimo. Duboko me obeshrabruje što su brojni pojedinci, uključujući mog oca, trpjeli patnju – i nastavljaju to činiti – samo zato što neki nisu u stanju nadići svoje neznanje i suočiti se s istinom.
Onima koji gaje homofobne osjećaje: postoje pojedinci koji se identificiraju kao homoseksualci i drugi koji se identificiraju kao heteroseksualci – ova razlika nije osobito značajna. Priznajem da moje postojanje ne bi bilo moguće da moj otac nije oženio moju majku. Ipak, ostaje činjenica da niti ja niti bilo tko drugi ne bismo posjedovali znanje o toj stvarnosti. Moj je život rezultat iskustva druge osobe s prijevarom, što se čini kao nepravedna razmjena.
