Sarajevo je danas disalo sporije, tiše nego ikad. Grad koji je toliko puta slavio Halida Bešlića sada je ćutao, ispunjen tugom, zahvalnošću i pjesmom bez glasa. Više u nastavku clanka….
Na dan kada je proglašen Dan žalosti u Bosni i Hercegovini, hiljade ljudi ispunilo je ulice, noseći u srcima uspomene na čovjeka koji je bio mnogo više od pjevača.
- Od ranog jutra ljudi su pristizali iz svih krajeva zemlje – stariji s cvijetom u ruci, mladi s fotografijama, porodice sa suzama koje nisu mogle da se zadrže. Neki su došli iz dalekih gradova, vođeni samo jednom željom: da se posljednji put zahvale čovjeku čiji je glas bio njihov saputnik kroz život.
U haremu Gazi Husrev-begove džamije, gdje je održana molitva, vladala je gotovo sveta tišina. Ljudi su stajali u redovima, spuštenih glava, dok se iznad njih, između minareta, čuo tih ezan koji je kao da šapće – „vrijeme je“. I baš tada, u trenutku molitve, mnogi su rekli da su prvi put osjetili pravu težinu rečenice: „Halid je otišao, ali pjesma je ostala.“
Efendija je govorio smireno, ali svaka njegova riječ padala je na srca okupljenih poput kiše na suho tlo. “Život je putovanje između ezana i namaza,” rekao je. “Na tom putu jedino je važno koliko smo ljubavi i dobrote dali drugima. Halid je bio čovjek koji je to znao. Njegove pjesme nisu bile samo tonovi, nego poruke, molitve i osmijesi.”
- Nakon molitve, povorka je krenula prema groblju Bare. Ulice Sarajeva pretvorile su se u rijeku ljudi – gotovo stotinu hiljada duša, kako je kasnije procijenila policija. Niko nije žurio, niko nije govorio glasno. Ljudi su hodali zajedno, u jednom ritmu, kao da svaki korak izgovara zahvalnost. Na balkonima su visile fotografije Halida iz mladosti, a iz nekih prozora čula se tiho njegova pjesma “Miljacka”. Bio je to grad koji je u tišini pjevao svom sinu.
Kovčeg sa tijelom stigao je u pratnji porodice i najbližih prijatelja. Halidovi unuci stajali su odmah do mezara, držeći se za ruke. Njihova mala lica skrivala su bol koji ni odrasli nisu mogli da opišu. U jednom trenutku, dok su spuštali cvijeće, mala Lamija, njegova unuka, prišla je i tiho rekla: “Dedo, ti si naš lav.” Te riječi, izgovorene glasom djeteta, probile su zidove tišine. Mnogi su tada zaplakali bez stida.
Među okupljenima bio je i Dino Merlin, koji je u tišini stajao pored imama, gledajući u daljinu. Nije bilo potrebe za riječima – samo pogled koji je govorio sve: poštovanje, zahvalnost, prijateljstvo. Na licima kolega, muzičara i običnih ljudi mogla se pročitati ista misao – Halid je bio jedan od nas.
- Kada je kovčeg spušten u zemlju, Sarajevo je zaplakalo. U tom trenutku, kroz cijeli grad prolomio se aplauz – dug, snažan, iskren. To nije bio aplauz za kraj koncerta. Bio je to posljednji pozdrav čovjeku koji je trideset godina učio ljude da je skromnost veličina, a pjesma najljepši oblik molitve.
Na komemoraciji održanoj u Narodnom pozorištu, prijatelji i kolege pričali su o Halidu onako kako ga je narod oduvijek vidio – kao pjevača čiji glas budi emocije, ali i kao čovjeka koji nikada nije zaboravio odakle je potekao. Nije se hvalio svojim humanitarnim radom, iako su mnoge porodice živjele zahvaljujući njegovoj pomoći. „Otišao je sa čistim obrazom,“ rekao je jedan od kolega, „a to je danas rijetkost.“
- Sarajevo je toga dana postalo grad u kojem su se tuga i ponos isprepleli u jedno. Ljudi su se vraćali kućama sporim koracima, noseći u sebi tišinu i osjećaj da su svjedočili nečemu većem od sahrane – oproštaju od dobrote, skromnosti i muzike koja je postala dio identiteta jednog naroda.
I dok su svijeće dogorijevale na grobu, a noć lagano padala na grad, neko je tiho pustio njegovu pjesmu. Refren se prolomio: „Ja bez tebe ne mogu da živim…“
I čitavo Sarajevo, kao jedan glas, šapnulo je:
“Ni mi bez tebe, Halide
