Tog dana, kad su moji blizanci napustili ovaj svijet, vrijeme je stalo. Bilo je to jutro ispunjeno tugom i gubitkom, onim gubitkom koji se ne može opisati riječima. ….
Mateo i Daniel, moji mali anđeli, stajali su pred oltarom crkve u svojim malim bijelim kovčezima. Bilo je to nešto što nisam mogla prihvatiti, niti željela vjerovati.
Tih sedam dana prije nego su nestali iz mog života, osjećala sam ih kako rastu u meni, osjetila sam njihove pokrete. Sada su nestali, i sa njima, svi moji snovi.
Kao žena koja je izgubila sve, osjećala sam da je cijeli svijet bio protiv mene. Mnogi su mi prilazili, pokušavali izgovoriti riječi utjehe, ali nisu ništa značile. Svaka izgovorena riječ bila je samo daleki šapat koji nije mogao doprijeti do moje duše. Stajala sam tamo, ukočena, nemoćna, držeći se za moju vjeru koja mi je jedina preostala, dok je bol iznutra sve gutala. Moj muž, Álvaro, stajao je pored mene, ali nije bio prisutan. Njegove oči bile su prazne, zamagljene, kao da su i njegove misli napustile tijelo.
- Svekrva, Carmen, bila je ta koja je odlučila da još više zakopa nož u moj ranjeni duh. Kad je prišla, mogla sam osjetiti njen težak dah, a njene riječi bile su otrovne, svaka izgovorena s toliko mržnje da su mi ušle u srce poput oštrih igala.
„Bog ih je uzeo jer je znao kakva si majka.“
U tom trenutku, samo sam htjela nestati. Nije bilo dovoljno da mi oduzme djecu, sada je htjela i moju dušu. Suze su mi nezaustavljivo navrle na oči, a jecaj je izlazio iz mojih grudi, nemoćan i dubok. Bez razmišljanja, kroz bol sam joj vrisnula:
„Molim te, možeš li biti tiha? Samo danas…“
Tada je, iznenada, udarila. Niti sam mogla reagirati. Carmen je to učinila s tolikom snagom da je zvuk njenog udarca odjeknuo crkvom, kao udar groma. Moja glava je udarila o jedan od malih kovčega mojih sinova. Osjetila sam bol koja mi je eksplodirala kroz lubanju, krv mi je kapala na pod, a moje tijelo je posrnulo prema tlu. Zvuk je bio poput groma u tišini, a bol me ispunila do same srži. Nije bilo kraja. Ništa nije imalo smisla. Kamenje, metal, tuga – sve je bilo isto.
Carmen se nagnula prema meni, a njen parfem me gotovo ugušio. Njene usne su bile iskrivljene u prijeteći osmijeh dok mi je šaptala:
„Budi tiha ili ćeš im se pridružiti.“
Srce mi je bilo u grlu. Ljudi su počeli ustajati. Ponekad sam čula uzdahe i šaputanje, ali ništa mi nije dolazilo do svijesti. Tada je, iz zadnjeg reda crkve, progovorio glas koji sam najmanje očekivala. Glas koji je bio jak, čvrst, i pun odlučnosti. Glavom sam okrenula prema tom glasu, ali nisam mogla vjerovati onome što sam čula.
To je bio Álvaro. Moj muž.
„Prestani, Carmen“, rekao je, ali ovaj put nije bilo drhtanja u njegovom glasu. Bilo je to hladno, odlučno, kao da je donio konačnu odluku. Carmen je stajala tamo, začuđena, neshvaćajući.
Nakon tih riječi, svi su stajali u šoku. Možda je ona mislila da će me uništiti, ali ona nije shvatila da postoje trenuci u životu kada se granice prelaze i da se tada vraća snaga, ne iz mržnje, nego iz ljubavi prema nečemu što je previše dragocjeno da bi se uništilo. Ispod moje boli, iznad mog gubitka, pojavila se snaga koju nisam znala da imam.
- Álvaro je prišao. Prvi put nakon što su blizanci umrli, gledao me je u oči. Zamišljeno, bez straha. Tada, u tom trenutku, cijeli svijet je stao. Osjetila sam da je moj muž opet prisutan. A njegova ljubav bila je ono što je moglo ispraviti sve.
Niko nije mogao predvidjeti da će ta sahrana, dan potpunog gubitka, postati i trenutak povratka. Bio je to trenutak kada sam naučila, da bez obzira na to koliko duboko padneš, uvijek postoji snaga koja te može podići. Možda sam izgubila svoje sinove, ali nisam izgubila sebe.
