Priče o tome kako roditelji još pri rođenju ostave svoju djecu i ne mogu da se brinu o njima, nažalost, nisu neobične i sve su češće. Tako je i ova priča o Sari koja je još na samom rođenju ostavljena u garaži.
Godine 2001. Sarah Mayer prvi put je privukla pozornost javnosti kao beba kada je otkrivena napuštena u garaži u Surreyju u Velikoj Britaniji. Pronađena sama i umotana u ružičasti ručnik, njezina nevolja izazvala je duboke emotivne reakcije i medija i javnosti. Slučaj je postao jedna od najdirljivijih epizoda u povijesti britanskih medija, zbog čega je dijete dobilo nadimak “beba u ružičastom”. Zajedničkim radom policija i mediji pokušali su prikupiti podatke o njezinim roditeljima, uputivši javni apel za pomoć.
Za to vrijeme u potragu se uključio visoko gledani televizijski program. Voditelji su doveli bebu na set i zamolili publiku da odmah kaže ako znaju bilo kakve detalje koji bi mogli pomoći u lociranju njezinih roditelja. Nakon toga, Sarah je smještena u udomiteljsku obitelj koja joj je pružila osnovnu sigurnost, ljubav i brigu koja joj je bila potrebna. Ista ta obitelj postala je njezina bezuvjetna okosnica te ju je kasnije posvojila i pružila joj priliku za pravo i sretno djetinjstvo.
Dvadeset tri godine kasnije, Sara se ponovno pojavila pred kamerama istog programa, sada kao mlada žena koja jedva čeka podijeliti osobne elemente svog putovanja. Pokušala je pokazati kako je pronašla svoje biološke roditelje i tako zatvorila veliki dio svog života. Iskreno i emotivno se osvrnula na svoje odrastanje, iskazavši veliku pomoć posvojitelja i udomitelja koji su je bez straha i skrivanja pustili da pusti korijene. Imala je mnogo informacija iz tog vremena, poput novinskih članaka, videa i svjedočanstava.
Ovo bogatstvo resursa osiguralo je da se nikad ne osjeća izgubljeno; umjesto toga, vidjela je svoju ulogu u nevjerojatnoj priči. Uvijek će reći da je ljubav bilo njezino životno iskustvo, a bez pardona će dodati da je postala osoba. Izazovi koji su došli s njezinim rođenjem bili su samo sastavni dijelovi, a ne prepreke u njezinu životu. “Vraćanje u prošlost bilo je i emotivno i oslobađajuće iskustvo”, naglašava ona. Nije ju mučilo pronalaženje odgovora; trebalo je dokazati da joj je život došao sretno do kraja života. Mislila je da bi mogli brinuti i za njezinu sudbinu.
- Ono što je pokušala učiniti bilo je prenijeti malo utjehe, unutarnjeg mira koji je uspjela postići u sebi. Prenijela je srdačnu zahvalnost Wendy, policiji koja je prva reagirala na njezin slučaj. Opisujući veliki utjecaj koji je Wendy imala u njezinu životu, rekla je da je prva u nizu ljudi koji će joj postati obitelj. Podijelila je, uz zahvalu, sadržaj pisma svoje biološke majke, vrlo dirljivog i emotivnog pisma u kojem je njezina majka izrazila zahvalnost što se brine za Sarah.
Jedan od najuzbudljivijih trenutaka showa bio je kada je došao Sarin biološki otac. Govoreći otvoreno i iskreno, rekao je da nikada nije znao da djevojčica postoji jer je njezina majka odlučila ne reći mu. Naglasio je kako će joj njegova vrata uvijek biti otvorena te joj želi dati ono što joj s pravom pripada. Dijeleći tu radost brzog upoznavanja, Sarah je rekla da je njezina baka (majka njezine prave majke) radila kao medicinska sestra u bolnici u kojoj je rođena, dodajući još jedan emocionalni sloj priči.
Njihov ponovni susret pokazao se kao trenutak razumijevanja i topline. Što se tiče odnosa s biološkom majkom, Sarah govori s mudrošću i ljubaznošću. Pokazala je spremnost na razgovor i mogućnost zbližavanja, znajući da se ljudi s teškim životnim događajima nose na razne načine. Dok je Sarah više od dvadeset godina razmišljala o tome što joj se dogodilo, njezina je mama tek sada prihvatila te stvari. Sarah misli da je život kompliciran; ipak, ona vjeruje u moć dopuštanja drugima da prorade svoje osjećaje i ponude oprost. U završnom činu emisije Ariel Bruce, DNK genealoginja, govori o svojim spoznajama o integraciji znanstvenih metoda, arhivskih zapisa i istraživačkih napora koji su svi zajedno doveli do identifikacije biološke obitelji. Naglasit će se da ovi slučajevi ne označavaju kraj nego početak jednog novog, stalnog procesa povezivanja.
