Danas vam pišemo o jednoj tragičnoj i emotivnoj priči koja je obilježila živote svih koji su je doživjeli. Ovaj članak priča o nestanku jednog dječaka, Saše, koji je sa samo 11 godina otišao na trening i nikada se nije vratio. Saznajte...
Priča o njegovoj majci koja je godine čekala, nadajući se njegovom povratku, a 22 godine kasnije pronašla je njegove patike i poruku koja je razotkrila tajne koje nikada nisu bile do kraja otkrivene.
Saša je bio samo dijete, sa snovima o tome da postane fudbaler.
Tog dana, poput svakog drugog, vezao je pertle na svojim omiljenim patikama, govoreći majci da neće kasniti na trening. Posljednje riječi koje je izgovorio bile su: “Vratiću se brzo, mama.” I dok je trčao niz ulicu, niko nije mogao ni naslutiti da to bude posljednji put da ga vide. Saša se nikada nije vratio kući.
- Njegova majka, isprva, nije bila previše zabrinuta. Mislila je da je ostao kod prijatelja, ali kako su sati prolazili, strah je polako počeo obuzimati njeno srce. Obilazila je prijatelje, zvala komšije, a na kraju, sama otišla do terena. Ipak, od svog sina nije našla ni traga. Te noći, kuća je ostala prazna, a ona je shvatila da se nešto ozbiljno događa.
Policija je ubrzo počela potragu. Pretraživali su okolne parkove, škole, pa čak i šume, a Sašinu sliku postavili su na stupove i zidove. No, odgovora nije bilo. Godine su prolazile, a majka je nastavljala da vjeruje da će se njen sin jednog dana vratiti. Čuvala je njegovu sobu, kao da će on iz nje svakog trenutka izaći. Iako je prolazilo mnogo vremena, nije odustajala.
„Mislila sam da će mi srce stati od bola, ali nisam smela da odustanem. Ako ja ne čekam svog sina – ko će?“ često je govorila svojoj prijateljici.
- I tako su godine prolazile, sve dok 22 godine kasnije nije došlo do iznenadnog otkrića. Njena prijateljica je dobila paket sa nepoznatim pošiljaocem, a u njemu su bile Sašine patike. Uz patike, bio je i papir sa porukom, napisan dječjim rukopisom: „Mama, ako nađeš ovo, znaj da te volim i da se nadam da ćemo se ponovo sresti, ali nemoj da me tražiš.“
U trenutku kad je pročitala ovu poruku, srce joj je stalo. Suze su joj niz lice lile, dok je izgovarala ime svog sina. Zadrhtali su joj prsti dok je držala poruku koja je, iako nije dala odgovore, donosila barem jedno – Saša je do posljednjeg trenutka mislio na svoju majku.
Za mnoge, ovo je bio tek početak novih pitanja. Gdje je Saša bio tih godina? Da li je pokušao da ostavi trag za svoju majku, poruku koja bi joj dala nadu? Nažalost, odgovora nije bilo. I dalje je bilo mnogo nepoznanica, ali majka je našla svoje mirno mjesto u tom zadnjem znaku ljubavi.
„Čuvam tu poruku kraj kreveta. Svakog jutra, prvo što uradim jeste da je dodirnem i pročitam. To je moj razgovor sa njim. To je moj Saša, moj dečak koji mi je ostavio deo sebe“, rekla je majka, ponosna i tužna, ali spokojna jer je imala bar jedan znak od svog sina.
- Iako nije bilo novih informacija o Sašinom nestanku, poruka je bila nešto što je pružilo majci utjehu. U svetu punom neodgovorenih pitanja, to je bio njen način da nastavi dalje, čuvajući uspomenu na svog sina.
