Odnosi između braće i sestara mogu da vode u dvije krajnosti, da se savršeno slažu cijeli život ili da se nikako ne podnose. Posebno kao odrasle osobe, u djetinjstvu se često posvađamo sa bratom ili sestrom, ali u odrasloj dobi je to posebna vrsta svađe.
Mi smo sestre Danica i Ljubica. Zajedno odrasli u istom selu i pod istim krovom, odrasli smo u skromnim uvjetima, ali bili okruženi dubokom ljubavlju naših roditelja. Usadili su nam vrijednosti poštenja, međusobne brige i uvjerenja da obitelj treba biti svetinja. U jednoj obitelji tišina je odjeknula dublje od bilo koje vike. Unatoč tome što su odrasle u okruženju punom ljubavi i ohrabrenja, dvije su sestre tijekom godina shvatile da takva ljubav može biti uvjetovana – da se jedna može posvetiti drugoj koja na kraju može izdati to povjerenje tako što će otići bez pogleda.
- Imali su brata po imenu Momčila, kojem su roditelji posvetili sve što su posjedovali: povjerenje, zemlju, obrazovanje i težnje koje su obično bile rezervirane za muškog nasljednika. Vjerovali su da će on poslužiti kao oslonac u njihovoj odsutnosti. No, kako to često biva, život donosi poglavlja koja ni najbudniji roditelji ne mogu predvidjeti. Sa osamnaest godina Momčilo je donio odluku da se preseli u Njemačku. Njegov je odlazak formalno trebao biti privremen. Međutim, njegove su sestre shvatile da to znači odlazak bez izgleda za povratak.
U početku su se još razmjenjivala pisma i povremeni telefonski pozivi; a ipak, kako je vrijeme prolazilo, ta se komunikacija smanjivala. Na kraju više nije bilo glasa, nije bilo novosti, samo duboka praznina. Dok se brat pokušavao etablirati u nepoznatoj zemlji, kod kuće se odvijala značajna drama iz stvarnog života: majka im se razboljela. Njezina se bolest pokazala dugotrajnom, izazovnom i iscrpljujućom. Noći su se pretvorile u smjene, a dvije su žene naizmjence brisale majčino čelo, hranile je žličicom i okretale u krevetu. Otac se, unatoč narušenom zdravlju, preko noći nije htio povući dok mu je supruga ostala živa.
Nasuprot tome, brat nije pokazao brigu za njegovu dobrobit ili zahtjeve, propustivši poslati čak i razglednicu. Nakon majčine smrti, sestre su se suočile s izazovnim, ali razumljivim izborom – odlučile su ne reći mu. Koja bi bila korist? Svjedočiti kako čovjek koji je godinama šutio stoji pored lijesa žene koju je zaboravio? Za još jedan čin pretvaranja nisu imali snage. Tri mjeseca kasnije otišao je i otac, za majkom. Nakon toga, više prisiljeni vanjskim okolnostima nego osobnim preferencijama, poslali su telegram Momčilu. Očekivani odgovor nikada nije stigao.
Međutim, kada se približilo vrijeme za raspravu o nasljeđivanju, brat se pojavio – ne kao pojedinac koji traži dijalog, već s namjerom da potvrdi ono za što je vjerovao da je njegovo pravo. Bez emocija i distanciran, artikulirao je izjavu od koje su sestre prožele žmarce: “Ovo u potpunosti pripada meni, jer sam ja jedini muški potomak. Suzdržavali su se od obrane ili sukoba. U nedostatku snage da se bore protiv čovjeka koji im je prestao biti brat, šutjeli su, gledajući ga dok su tugovali.”
Njihova tuga nije bila za njihovom imovinom, već za njihovim roditeljima koji su očekivali njegov povratak, ali nikada više nisu očekivali njegov povratak i gubitak. čovjek koji je nekoć bio dijete iste majke i oca. Ubrzo nakon toga stigao je sudski poziv u kojem Momčilo traži oduzimanje nasljedstva. Odlučili su ne otići jer bi sram povezan s odlaskom bio veći od vrijednosti doma koji su htjeli zaštititi. Umjesto toga, brat je nabavio lažne svjedoke i iskoristio njihovu odsutnost kako bi tvrdio da on sa svojim roditeljima gradi kuću. Postigao je uspjeh. Sve mu je dano: imanje, kuća i vrt.
U međuvremenu, sestrama nije preostalo ništa osim sudskih troškova. Na kraju, dok su gledali svog brata kako traži ono što im po pravu pripada, nisu doživjeli ni ljutnju ni zavist, samo duboko razočaranje. Međutim, imali su riječi da mu prenesu: “Dječače, Bog će ti to vratiti. Vrijeme i način povratka su neizvjesni, ali ono što si ostavio nije prošlo nezapaženo.
Vrijednost onoga što je odneseno iz njihove obiteljske kuće ne može se kvantificirati samo mjerenjima ili dokumentima: aroma juhe njegove majke. On je odlučio pobjeći, dok su oni odlučili ostati postojani. U njegovu zaboravnost prosuđivanja koja nadilazi ljudskost, povjerovali su u tihu opskrbu pravde — nalazeći mir u spoznaji da nikoga nisu izdali kada razmišljaju o prošlosti.
