Priča koju vam danas donosimo na žalost nije usamljena i još uvijek se u mogim porodicama samo muški potomci smatraju nasljednicima imovine svojih pokojnih roditelja.
Mi, Danica i Ljubica, odrasle smo u malom selu, u obitelji koja je u nas usadila pojam poštenja, ljubavi i zajedničke brige. Naši roditelji, koji su bili skromni, posvetili su sva svoja sredstva nama i nadali se da će obitelj uvijek uzdržavati svoje članove. S nama je bio brat i sestra Momčilo, najmlađe i jedino dijete. Roditelji su mu pružili sve što su mogli – obrazovanje, ljubav, podršku i vjeru da će on biti taj koji će održati obitelj na okupu kada ih nema. Međutim, život nije krenuo očekivanim putem. Sa 18 godina Momčilo je otputovao u Njemačku na kratkotrajno zaposlenje.
- No, znali smo da će mu vjerojatno biti teško vratiti se. Pisma i pozivi počeli su stizati rjeđe, s vremenom je postao praktički odsutan iz naših života. U početku smo pretpostavili da ima problema ili da mu je neugodno, ali kada su mu se roditelji razboljeli, počeli smo gubiti vjeru u njegov povratak. Majka nam je dugo bolovala. Mnoge su noći bile posvećene njezinom krevetu, pranju njezina čela, hranjenju i okretanju. U tom pothvatu joj je pružena pomoć. Otac, koji je bio srčani bolesnik, odbijao je spavati u krevetu dok je ona još bila živa.
Mi, dvije žene kojima je nedostajalo bogatstvo, ali smo posjedovale velikodušan duh, bile smo s njima povezane do zaključka. Pomogli smo im da prođu svaku bolest, svaki zahvat i svaki pad. Nismo tražili ništa u zamjenu. Međutim, Momčilo nikada nije telefonirao. Nije uspio razgovarati o svojim roditeljima, nije se uspio sjetiti nijednog slučaja. Kad mu je majka umrla, htjeli smo ga spriječiti da sazna, jer nismo znali što bismo mu rekli. Da prisustvujem ženinoj sahrani? stoji pored srca, gleda u zemlju? Kasnije je otac slijedio majku. Unatoč lošem zdravlju, on ju je i dalje cijenio, ne bi mogao živjeti dalje. Nakon toga smo mu poslali telegram, ali nije odgovorio.
No, u dogovoreno vrijeme ostavinske rasprave iznenada se pojavio Momčilo. Ponašao se stoički i bez emocija, samo je rekao: “Ovo je sve od mene, jer ja sam jedini muški nasljednik.” Nismo mu uspjeli odgovoriti. Nismo bili uznemireni, nego tužni… zbog roditelja koji su ga očekivali, a nisu ga dočekali, kao i zbog toga što je naš brat postao netko drugi, dragi brat. Kad smo pozvani na sud da predamo svoj dio nasljedstva, nismo se pojavili. Smatrali smo da je to ispod naših standarda i jednostavno neetično. Bili smo prisutni u teškim trenucima njegove obitelji, dok je živio daleko od kuće u izgradnji svog života.
Momčilo je iskoristio naše odsustvo i rekao da je on zaslužan za izgradnju kuće sa svojim roditeljima. Sud je odlučio u njegovu korist, a nama je ostao samo sudski trošak koji smo morali platiti. Nismo mogli vjerovati da je netko sudjelovao u nečemu što nije njegovo po zakonu, a naši roditelji su sve to dugo proživljavali i mučili se. I pored toga što smo se susreli s nedaćama, rekli smo mu: “Bog će te nagraditi, Momčilo.”
Možda ne odmah, ali ono što ste postigli bit će zabilježeno.” Možda je Momčilo ukrao nešto što po zakonu nije njegovo, ali mi imamo nešto važnije: svoju savjest, uspomene na ugodna vremena, miris mamine juhe, očeve priče za laku noć i duševni mir, sve ono što nismo oduzeli. Ono što ti život daje, ako ne sačuvaš i ne vratiš, oduzet će ti duh. Momčilo se nije sjetio da postoji viši sudac, netko tko je zaslijepljen svime i može mu oprostiti ako hoće. nećemo.
