U današnjem članku donosimo priču iz parka, običnog mjesta u kojem se često kriju najdublje misli i neočekivani susreti. Više u nastavku….
Dok sam sjedio na klupi u gradskom parku, okružen djecom koja su se bezbrižno igrala i veselim smijehom koji je odzvanjao prostorom, obuzeo me osjećaj nostalgije.
Posmatrajući ih, prisjetio sam se vlastitog djetinjstva, vremena kada je svaka igra bila avantura, a dani ispunjeni neizmjernom lakoćom i mogućnostima.
U tom parku, dvije klupe bile su postavljene jedna nasuprot drugoj, sa stolom između, i odlučio sam da sjednem na jednu od njih.
- Ubrzo mi je prišao mladić romske nacionalnosti i tiho pitao može li sjesti. Umjesto da ga odbijem, ponudio sam mu dobrodošlicu. Svjestan sam da susreti koje doživimo ponekad postanu trenutci učenja i spoznaje. Svaka interakcija može obogatiti svakodnevicu, donijeti nešto novo i neočekivano.
Kako smo započeli razgovor, djeca koja su se igrala u blizini podsjetila su me na prošlost. Njihovi glasovi i smijeh budili su slike dana kada smo i mi bili poput njih – jednostavni, radosni i slobodni. Iznenada me mladić pogledao i upitao: „Zar se ne sjećaš ko sam ja?“ Na trenutak sam se zbunio, pretraživao uspomene, ali lica se nisu vraćala. Onda mi je rekao da smo prije četiri godine zajedno išli u osnovnu školu. Podsjetio me da je bio premješten u specijalnu školu, ne zbog svojih sposobnosti, već zbog romske pripadnosti, što je, nažalost, u našem društvu i dalje česta pojava.
- Taj trenutak otvorio je stare rane, ali i pokrenuo nova pitanja. Razmišljao sam o pravu na obrazovanje, jednakosti i prilikama koje bi svako dijete trebalo imati, a koje su njemu bile uskraćene. Ipak, ono što me posebno dirnulo nije bila samo njegova prošlost, već njegova sadašnjost – priča o upornosti, učenju i napretku uprkos svemu.
Govorio mi je o diskriminaciji koju je doživljavao. Često su ga odgojiteljice gledale s predrasudama, a njegovo porijeklo postajalo je razlog isključivanja. Ipak, njegova tiha narav, skromnost i odlučnost zračili su dok mi je objašnjavao kako je nastavio učiti i razvijati se. Njegova hrabrost i želja za znanjem postali su mi inspiracija. Shvatio sam da je otpor protiv nepravde moguć, ali zahtijeva ogromnu snagu volje.
- Nažalost, u našem društvu predrasude i diskriminacija prema Romima i dalje su prisutne. Taj razgovor me potaknuo na razmišljanje o tome kako živimo jedni pored drugih, a da često ne činimo dovoljno da se razumijemo. Njihova prava, obrazovanje i osnovne mogućnosti su prečesto dovedene u pitanje, što ostavlja duboke posljedice na život, razvoj i mogućnosti za budućnost. Postavlja se pitanje: kako društvo može biti pravednije i inkluzivnije?
Shvatio sam da ovo nije samo pitanje empatije, već i kolektivne odgovornosti. Potrebno je da se angažujemo, da razgovaramo o problemima s kojima se suočavaju manjinske zajednice i da stvorimo prostor gdje će se svako osjećati prihvaćenim. Posljedice diskriminacije nisu samo lične – one mijenjaju čitave generacije. Svako od nas ima odgovornost da bude svjestan svog uticaja na druge i da doprinese pozitivnoj promjeni.
- Na kraju našeg razgovora, mladić mi je ostavio poruku koja je duboko odjeknula. „Život nije uvijek lak, ali uvijek postoji način da se izborimo za ono što želimo. Važno je vjerovati u sebe i svoje sposobnosti.“ Njegove riječi ostale su mi urezane u pamćenje, jer su u sebi nosile istinu o ljudskoj otpornosti. Često je lako posustati kada se suočimo s nepravdom, ali prava snaga je u tome da ne odustanemo.
Njegova priča me podsjetila koliko su važni međuljudski odnosi i koliko možemo učiniti jedni za druge. Čak i male geste podrške, riječi ohrabrenja ili spremnost da saslušamo mogu promijeniti život pojedinca. To je poruka nade i inspiracije – da svaki naš postupak može imati veliki odjek u zajednici.
- Kako se dan bližio kraju, a sunce polako tonulo iza stabala, osjećao sam se bogatiji za iskustvo ovog razgovora. Susret s mladim Romom i njegova priča o hrabrosti postali su za mene simbol otpora, ali i nade. Shvatio sam da prijateljstvo, razumijevanje i podrška mogu mijenjati svijet. I da svaki naš mali korak – bilo da pružimo ruku podrške ili samo priznamo vrijednost drugog čovjeka – može biti dio šire promjene.
Jer, ako se svi zajedno potrudimo, možemo stvoriti društvo u kojem se različitosti slave, a ne marginaliziraju.
