Te zime moj osmogodišnji sin Nik pronašao je nešto što ga je činilo istinski srećnim. Nije to bio tablet, ni igrica, ni crtani film. Bio je to sneg. Tačnije — Sneško Belić…..

Svakog dana, čim bi se vratio iz škole, jedva bi sačekao da se presvuče i izađe napolje. Na uglu našeg dvorišta, tamo gde je sneg bio najčistiji i najviši, počinjao bi svoj mali ritual.

Kotrljao bi grudve, pažljivo ih slagao, birao kamenčiće za oči i tražio savršen štap za ruke. Svaki Sneško je imao ime. I svaki je morao imati šal, jer, kako je Nik govorio, „bez šala nije pravi Sneško“.

Gledala sam ga s prozora i mislila kako su te male stvari ono što čini detinjstvo posebnim. Ali radost nikada nije trajala dugo. Gotovo svako jutro Snešci bi bili uništeni. Ne rastopljeni. Ne srušeni od vetra. Pregaženi.

  • Naš komšija, gospodin Striter, imao je naviku da kolima prelazi preko ivice našeg dvorišta kada bi ulazio u svoju prilaznu stazu. Bilo je „zgodnije“, kako je rekao prvi put kad sam mu skrenula pažnju. U početku nisam pridavala veliki značaj. Sneg je sneg, govorila sam sebi. Ali kada se ponavljalo iznova, nešto mi je počelo smetati.

Jedne večeri Nik se vratio unutra tiši nego inače. Skidao je rukavice polako, glave pognute. Oči su mu bile crvene.

„Mama,“ rekao je tiho, „ponovo ih je uništio.“

Znala sam tačno na koga misli. Zagrlila sam ga i obećala da ću ponovo razgovarati sa komšijom. Već sam to uradila dva puta. Oba puta je slegao ramenima, govoreći da nije primetio, da je mrak, da je to „samo sneg“.

Nik me je tada iznenadio.

„Ne moraš, mama,“ rekao je. „Ja imam plan.“

Pogledala sam ga zbunjeno. „Kakav plan?“

Nasmejao se. Ne onim dečjim, nestašnim osmehom, već nečim ozbiljnijim. „Videćeš.“

  • Sutradan je bio posebno posvećen. Napravio je najvećeg Sneška do tada. Postavio ga je tačno tamo gde su se uvek pojavljivali tragovi guma. Delovao je potpuno obično — veliki, snežni, sa šalom i rukama. Ništa što bi privuklo posebnu pažnju.

Te večeri, oko istog vremena kao i uvek, Striterov auto je ušao u ulicu.

Zatim se začuo tup, metalni zvuk.

A onda — vrisak.

Istrčala sam do prozora. Striter je stajao pored automobila, psujući, dok se jedna guma polako ispuhivala. Nik je stajao pored mene, sav ponosan.

„Nik!“ rekla sam šapatom. „Šta si uradio?“

„Ništa loše,“ odgovorio je mirno. „Samo sam napravio Sneška.“

  • Kasnije smo saznali da su Sneškove „ruke“ ovaj put bile napravljene od starih metalnih cevi koje je Nik našao u šupi. Nisu bile sakrivene. Virile su jasno iz snega, baš kao što su ranije virile grančice. Razlika je bila samo u tome što ih ovaj put neko nije mogao pregaziti bez posledica.

Striter je pokušao da se žali, da se ljuti, da preti. Ali nije imao jak argument. Sneško je bio u našem dvorištu. Bio je vidljiv. A upozorenja je već dobijao.

Od tog dana, nešto se promenilo.

  • Snešci su ostajali netaknuti. Tragovi guma više se nisu pojavljivali na našem snegu. Striter je počeo da parkira pažljivije, čak i da se drži dalje od ivice dvorišta. Jednom je čak pitao Nika da li može da prođe pešice tuda.

Nik je klimnuo glavom. „Može. Samo pazite na Sneška.“

Te zime moj sin nije samo pravio Sneške. Naučio je jednu važnu lekciju — da granice postoje, i da se mogu braniti bez vike, bez svađe, ali sa pametnom idejom i hrabrošću. A ja sam shvatila nešto još važnije: ponekad deca znaju tačno kako treba postupiti. Samo im treba dati prostora da pokažu koliko su zaista mudra.

Preporučujemo