U današnjem članku govori se o složenosti odnosa između roditelja i djece, jednoj od najintenzivnijih i najosjetljivijih veza koje čovjek može doživjeti. Saznajte u danasnjem više…
Iako se očekuje da ti odnosi budu obilježeni ljubavlju, podrškom i poštovanjem, stvarnost je često daleko komplikovanija. Mnogi odrasli ljudi, i pored životnog iskustva i zrelosti, nastavljaju da reaguju burno kada su njihovi roditelji u pitanju. Ponekad to rezultira čestim povišenim tonom, pa čak i vikanjem, što iznenađuje i samog pojedinca jer u drugim životnim okolnostima pokazuje smirenost i samokontrolu.
- Psihologija ovakvo ponašanje objašnjava kroz više međusobno povezanih faktora. U osnovi se uvijek nalazi kombinacija djetinjstva, obrazaca komunikacije, neriješenih trauma i emocionalnih konflikata, ali i ličnih osobina pojedinca koje oblikuju način reagovanja u stresnim situacijama.
Prvi i najdublji korijen ovakvog ponašanja pronalazi se u djetinjstvu. Psiholozi tvrde da su mnogi obrasci koje odrasla osoba pokazuje direktno povezani s okruženjem u kojem je odrastala. Ako je dijete raslo u domu gdje su konflikt, kritika i vikanje bili uobičajeni načini izražavanja, ono će nesvjesno usvojiti takav oblik komunikacije kao „normalan“. Čak i kada odraste i racionalno shvati da to nije zdrav način izražavanja, podsvjesno reaguje onako kako je naučilo. Vikanje tada postaje naučeni „jezik“ kojim osoba odgovara na stres ili neslaganje, bez obzira na to koliko ga u sebi osuđuje.
- Drugi važan faktor su neriješene traume i potisnuti bijes. Mnogi odrasli ljudi nose osjećaj da od svojih roditelja nisu dobili dovoljno ljubavi, podrške ili razumijevanja. Ako su tokom djetinjstva ili adolescencije bili previše kritizirani, zapostavljeni ili nepravedno kažnjavani, u njima se godinama gomilaju zamjerke. Kada ti osjećaji ostanu potisnuti, često se iznenada pojave u obliku prejakih reakcija. Psiholozi to nazivaju reaktivnim ponašanjem – trenutni povod, poput obične rečenice roditelja, može probuditi lavinu bijesa iz prošlosti. Na taj način sadašnja situacija postaje okidač za nagomilanu emotivnu bol.
Treći uzrok je potreba za emancipacijom. Iako su odrasli, mnogi ljudi i u tridesetim ili četrdesetim godinama i dalje imaju osjećaj da ih roditelji tretiraju kao djecu. Ako roditelj pokazuje pretjeranu kontrolu, kritičnost ili sumnju u sposobnost odraslog djeteta, ono to doživljava kao napad na svoju slobodu i zrelost. Vikanje tada postaje oblik borbe za granice – agresivan način da se zahtijeva priznanje sopstvene samostalnosti. To je glasno traženje poštovanja i potvrde da je osoba odrasla i sposobna da sama donosi odluke.
- Četvrti razlog leži u niskoj toleranciji na frustraciju. Neke osobe prirodno teže teže podnose pritisak i stres. Umjesto da ostanu smirene, da pregovaraju ili vode konstruktivan razgovor, one brže „eksplodiraju“. Ako roditelj nesvjesno dotakne bolnu temu, podsjeti na staru zamjerku ili postavi zahtjev koji osoba doživljava kao nepravedan, reakcija dolazi naglo i burno. Vikanje tada služi kao ventil za oslobađanje napetosti, iako u stvarnosti ne donosi rješenje.
Zanimljiv je i psihološki mehanizam regresije. Riječ je o procesu kada odrasla osoba u određenim okolnostima nesvjesno usvaja ponašanja iz ranije životne faze. To se posebno vidi kada se vrate u roditeljski dom. Iako su u profesionalnom i privatnom životu smireni, odgovorni i uspješni, čim kroče u kuću roditelja, počinju da se osjećaju kao nekadašnje dijete. To pokreće emotivne obrasce iz prošlosti – nervozu, bunt i često vikanje. Na taj način prostor u kojem su odrastali postaje okidač za vraćanje u staru emocionalnu ulogu.
- Važno je naglasiti da vikanje ne mora nužno značiti nedostatak ljubavi. U mnogim slučajevima ono je zapravo izraz unutrašnje boli, neizrečenih emocija i potrebe da se konačno bude shvaćen. Iza burnih riječi često se krije želja za priznanjem, razumijevanjem i bliskošću, ali način izražavanja ostaje destruktivan.
Psiholozi savjetuju da se ovakvi obrasci mogu mijenjati, ali zahtijevaju svjesnost i rad na sebi. Samorefleksija, razgovor s roditeljima, kao i psihoterapija mogu pomoći da osoba prepozna izvor svojih reakcija. Učenje novih modela komunikacije, postavljanje zdravih granica i razvijanje tolerancije na frustraciju ključni su koraci u prevazilaženju problema. Takođe, korisno je razumjeti da roditelji, kao i svi ljudi, imaju svoje slabosti i ograničenja, te da često nisu ni svjesni koliko njihove riječi mogu povrijediti.
- Na kraju, odnos između roditelja i odrasle djece ostaje dinamičan i promjenljiv. Iako je ponekad ispunjen tenzijama i konfliktima, u svojoj suštini on je vezan uz ljubav i međusobnu povezanost. Prepoznavanjem uzroka burnih reakcija i radom na njima moguće je izgraditi odnos u kojem će dominirati poštovanje i razumijevanje, a ne vikanje.
