Ljudi u životu prolaze kroz razne situacije, dobre i loše a često požele sa nekim da razmijene svoja iskustva. Iz tog razloga su ispovijesti jako popularne na društvenim mrežama a mi vam danas donosimo jednu.
Stan u kojem živimo je u vlasništvu mog supruga, te njegove majke i brata. Ovakav raspored uspostavljen je kako bi se zajamčilo da njegova snaha neće ostati praznih ruku u slučaju razvoda, uvjeta na kojem je inzistirala njegova majka. Nedavno sam naslijedio zemljište i nekretnine koje sam prodao kako bih kupio kuću koja je trenutno u fazi renoviranja i glasi isključivo na moje ime.
- Moja svekrva nudi brojne ideje za organiziranje doma, detaljno navodeći što uklopiti i kako to urediti. Rezervnu sobu pretvaram u garderobu, što me budi nostalgičnom za gostinjskom sobom. Kad je izrazila negodovanje ovoj odluci, pojasnio sam da projektiram kuću prema vlastitim potrebama i da mi već duže vrijeme nije potreban prostor za goste. U samo dva dana mogao sam se bez napora pobrinuti za njihove hotelske troškove.
Vjerovala je da će to biti njezino područje. Prekršaj koji sam doživio u vezi stana je uspomena koja će mi ostati zauvijek. Sve je tu, uključujući i njen stan, i želim da bude što dalje od mene!
DODATNI TEKST
Ima li ikakve duboke tuge veće od one majke koja mora položiti svoje dijete na počinak? Istodobno, kada majka rađa djecu koja potom neobjašnjivo umiru jedno za drugim, dubina te tuge je neviđena. Svoja teška iskustva u Glavičicama ispričala je Milena Simić u emisiji „Životne priče. Milena se osvrće na svoj put, navodeći da bi, da je znala kakav je život čeka u ovom selu, odlučila da ne dođe, jer je budućnost uvijek nepredvidiva. “Moj Milan i ja smo bili u braku, sve je bilo lijepo i dobro je prošlo – bio je kolovoz.
Onda sam 24. listopada 1999. dočekala sina, kojem sam dala ime Vasa”, priča ona. “Bio je živahno dijete i mala čigra, potpuno zdrav. – Tog kobnog 31. srpnja izgubili smo ga – prepričava Milena, a suze joj teku niz lice. Bilo je to jutro kao i svako drugo; njezin se muž spremao za posao. Vasa bi svaki dan ustajao u pola šest. Istog jutra je obećao da će njihovo dijete odvesti u Zvornik, zbog čega je Milena ustala i počela sa svakodnevnim obavezama.
U međuvremenu, susjedi su potražili pomoć… samo da bi saznali da ga više nema. Milena razmišlja o odluci svog supruga da odbije obdukciju u to vrijeme zbog male dobi njihova djeteta, izbor koji sada smatra ozbiljnom pogreškom. “Cijeli moj svijet se srušio. Želja za životom je nestala. Na ukopu smo suprug i ja jedno drugom pružili podršku. 2003. sam otkrila da čekam drugo dijete.
Više puta sam se raspitivala kod liječnika o mogućnosti testiranja svega i hoćemo li se opet suočiti sa sličnom situacijom. Tijekom pregleda, na moje pitanje o mogućnosti dodatnih genetskih pretraga, rekao mi je da se takve pretrage trebaju obaviti prije trudnoće. S obzirom na poodmaklu trudnoću i bespomoćnost, Mladena sam na svijet donijela 20. rujna 2003. Milena je primijetila da se beba prvih 20 dana činila zdravom. Međutim, ubrzo je primijetila promjenu boje njegove kože, signalizirajući da nešto nije u redu.
Nakon toga, Mladen je odveden liječniku koji je zaključio da je u kritičnom stanju i da mu je potrebna intenzivna njega. Nakon 10 dana boravka u bolnici primili su vijest da je beba zdrava i spremna za odlazak kući. Međutim, kada je napunio dva mjeseca, ponovo se razbolio… „Od tada sam ga gledao sve lošije, oboje smo otišli u Tiršovu, gdje sam zajedno s njim proveo 10 dana u bolnici.
Nakon obavljenih dodatnih pretraga, savjetovali su nam da se vratimo na magnetsku rezonancu za nekoliko dana. U to vrijeme nisam imao informacije o njegovoj dijagnozi. Jedno jutro smo se probudili i našli ga beživotnog u krevetu. “Zaklela sam se da više nikada neću roditi dijete”, razmišlja Milena, s obzirom na razne planove koje je zamišljala za njih.
