Ana Petrović sjedila je na suvozačevom mjestu, držeći elegantnu, ali staru torbicu koju je nosila već dvadeset godina….
Bila je sitna žena, nježnih ruku i blagih očiju koje su gledale kroz prozor kao da žele zapamtiti svaki detalj ulica koje je poznavala skoro cijeli život.
Imala je 81 godinu, ali srce joj je kucalo kao djetetu pred neizvjesnošću.
Pored nje je vozila njena usvojena kćerka, Milica — žena od četrdesetak godina, čvrsta, blaga i pravedna. Ana ju je usvojila kada je imala samo šest godina, nakon što je djevojčica ostala bez roditelja u nesreći. Bile su jedna drugoj sve što porodica može biti.
Ali danas… danas Ana nije bila sigurna.
- Čula je razgovore. Šapate. Brigu u Milicinom glasu. Priče o domovima za stare, o boljoj brizi, o pomoći. Niko joj nije ništa rekao direktno, ali Ana je osjećala da se približava trenutak koji je potajno plašio — da će otići iz svoje kuće, iz svog života, u dom u kojem će provoditi dane sa strancima.
Milica je samo pitala:
„Mama, jesi li ponijela lijekove? Da li ti je udobno?“
Ana je klimnula, ali joj grlo nije dozvolilo da progovori. Gledala je kroz prozor, prolazeći pored parka u kojem je šetala Milicu kada je tek naučila da vozi bicikl. Pored stare pekare gdje su kupovale kiflice nedjeljom. Pored biblioteke u kojoj je volontirala pola života.
Sve je to danas izgledalo kao oproštaj.
Automobil nije skrenuo prema domu tamo gdje je trebalo. Ana se uspravila.
— Dušo… promašila si put — izgovorila je tiho, bojeći se odgovora.
— Nisam, mama — rekla je Milica, a na licu joj je bljesnuo misteriozan osmijeh. — Idemo na pravo mjesto.
Poslije nekoliko minuta, auto se zaustavio ispred male, tople žute kuće sa bijelim prozorima. Na terasi je stajao Milicin suprug, Marko, sa širokim osmijehom.
— Ana, dobrodošla kući! — rekao je dok je otvarao vrata.
Kući? Nije razumjela.
Ali onda je ušla unutra.
Sve je stajalo baš kako voli: njena fotelja, njeni albumi, stolnjak koji je sama heklala, slike koje je čuvala godinama. Sobica sa vlastitim kupatilom bila je preuređena posebno za nju — niski krevet, topli tepisi, lampica pored prozora.
— Milice… šta je ovo? — jedva je izgovorila.
Milica je uzela njene ruke u svoje.
— Mama, cijelog života govorila si mi da prava porodica ne ostavlja svoje. Mi te ne vodimo u dom. Pravili smo ovu kuću mjesecima, tiho, da ne brineš. Želimo da budeš sa nama. Da ti bude udobno, a da ostaneš nezavisna. Nikada ne bismo dozvolili da budeš sama među strancima. Ne dok smo živi.
U tom trenutku kroz vrata su uletjela dva nestašna dječaka — Milicina sinčića, Luka i Relja.
— Bakooo! — povikali su uglas. — Pogodi ko je spremio tvoju sobu! Mi!
— I ko ti je nacrtao plakat dobrodošlice! — dodao je mlađi.
Na plakatu je velikim crvenim slovima pisalo:
„Bako, tvoj novi dom je tamo gdje smo svi zajedno.“
Ani su se oči ispunile suzama. Drhtavim glasom je šapnula:
— Ali… ne želim da vam budem teret…
Marko se nasmijao.
— Teret? Ana, vi ste nas sve naučili šta je ljubav. Vi ste odgojili Milicu. Naučili je da bude čovjek. Dozvolite sada nama da budemo tu za vas.
Milica je zagrlila majku tako snažno kao da želi zadržati sve njene strahove u tom zagrljaju.
— Mama, ti si izabrala mene kad nisam imala nikoga. Sada ja biram tebe. I uvijek ću te birati.
- Te večeri cijela porodica je sjedila za stolom, uz miris domaće supe i smijeh unuka. Ana je dugo gledala njihove nasmijane oči, njihove ruke koje su se pružale ka njoj, taj život koji je nekada spasila, a koji sada spašava nju.
Shvatila je nešto što je cijeli dan pokušavala da potisne:
Nije važno gdje živiš. Važno je ko te čeka.
A u toj žutoj kući, među ljudima koje je stvorila ljubav, Ana je napokon shvatila — njeni najljepši dani tek počinju.
