U današnjem članku donosi se priča o tome kako jedno tiho, nenametljivo dobro djelo može izazvati lanac događaja koji ne samo da promijeni tuđi život,….
nego i probudi ono najbolje u ljudima. U maloj ulici zaklonjenoj novim zgradama živjela je baka Anđa, skromna žena mekog srca.
Njena svakodnevica bila je obilježena oskudicom, ali je iz njene kuće uvijek dopirao miris toplih jela i nježnog domaćinskog truda. Iako je sama imala malo, imala je veliki dar — dobrotu, onu koja se dijeli bez razmišljanja.
Preko puta njene trošne kućice gradilo se novo stambeno zdanje. Radnici su dolazili i odlazili, ali jedan je stalno privlačio njenu pažnju. Bio je to mladić po imenu Marko, tih i povučen, uvijek umoran, kao da nosi teret mnogo veći od svojih godina. Dok su njegove kolege u pauzama jeli tople obroke, on bi skromno vadio komad hljeba i malo jeftine namirnice, jedući po strani, daleko od buke i šale ostalih. U njegovoj blagoj tišini baka je prepoznala odraz tuge, onaj isti koji je godinama ranije gledala na licu svog pokojnog sina. Ta sličnost ju je svaki put zaustavljala u pokretu.
- Jednog hladnog jutra, kada je mraz počeo da ledi čak i vazduh, baka više nije mogla da posmatra Markovu skromnu užinu. Umijesila je pitu od krompira, zamotala je u čistu krpu i izašla pred svoju kapiju. Kada ga je dozvala, Marko je mislio da joj smetaju buka ili radovi, pa je požurio da se izvini. Umjesto toga, ona mu je pružila topao zamotuljak i rekla da ga takav obrok bolje okrijepi nego suvi hljeb na studeni. Pokušao je da odbije, govoreći da joj ne može ništa platiti, ali ona je samo rukom odmahnula, kao da je takva zahvalnost suvišna.
Taj gest markirao je početak njihovog tiho izgrađenog prijateljstva. Svakog dana u isto vrijeme, baka je nosila toplu pitu — nekada bogatu, nekada veoma jednostavnu, zavisno od onoga što je imala u svojoj skromnoj ostavi. Marko joj je zauzvrat pomagao koliko je mogao: donosio vodu, držao kapiju, prenosio torbe. U tim kratkim razgovorima saznala je da mladić gotovo čitavu svoju skromnu platu šalje bolesnoj majci, kako bi joj obezbijedio lijekove i njegu. Zato je sebi uskraćivao mnogo toga. Baka je slušala i sve više ga gledala kao nekoga ko istinski zaslužuje dobrotu.
- Njihov mali ritual trajao je tri mjeseca, dok jednog dana nije stao. U uobičajeno vrijeme Marko je prišao kapiji, ali baka se nije pojavila. Nije je bilo ni sljedećeg dana. Trećeg dana počeo je da pita komšije, sve dok jedna žena nije rekla da je baka Anđa odvezena u bolnicu zbog teže upale i da joj kuća prokišnjava, hladna i vlažna, jer je godinama nije mogla popravljati. Te riječi pogodile su Marka. Znao je koliko mu je pružila, a sada je saznao da je ona života vodila mnogo teže nego što je ikada pokazala.
Pošao je do njene kuće i kroz prozor vidio hladnu unutrašnjost, ugašen šporet i brašno na stolu koje je vjerovatno namijenila za novu pitu. Zidovi su bili orošeni vlagom, a tragovi zime uvlačili su se u svaki ćošak. Taj prizor ga je duboko potresao.
- Vratio se na gradilište i stao ispred svojih kolega, govoreći da mora da pomogne ženi koja je brinula o njemu kad mu je bilo najteže. Te jednostavne riječi podstakle su ostale radnike da mu se pridruže. Iako nisu imali obavezu prema njoj, osjećali su da se dobrota mora uzvratiti dobrotom. Zajedno su se organizovali da urede kuću koliko god je bilo moguće: učvrstili su konstrukciju, popravili ono što je dotrajalo i pripremili joj topliji, sigurniji životni prostor. Svi su radili iz srca, ne zbog dužnosti, nego zbog osjećaja da pomažu nekome ko to zaista zaslužuje.
Kada se baka Anđa vratila iz bolnice, Marko ju je dovezao. Bila je oslabljena, ali dovoljno čvrsta da se vrati kući. Kada je ugledala promijenjeno dvorište i obnovljenu kuću, zastala je, uhvatila se za grudi i zanijemila od iznenađenja. Suze su joj same potekle niz lice dok je gledala kako se ljudi koje jedva poznaje smiješe i čekaju je unutra.
- Marko je tada tiho rekao da je to sve zbog onoga što je ona dala drugima, iako je imala tako malo. Ona je drhtavim glasom ponavljala da im to nikada neće moći nadoknaditi. Jedan od radnika prišao joj je i rekao: „Bako, vi ste davno platili — svaki put kada ste nekom dali dio od sebe.“
Toga dana shvatila je da dobro nikada ne nestaje, samo se vrati drugim putem, onda kada se najmanje nadamo.
