Daniel Brooks nije bio tip koji bi se previše zadravao na sitnicama. Bio je milijunaš, uspješan poslovni čovjek koji je znao što znači rutinski posao……
Jedan od tih poslova bio je naplata kirija za zgrade koje je posjedovao, uključujući staru trospratnicu na rubu grada. Nikada nije postavljao previše pitanja.
Brojevi su se slagali, računi su bili jasni, a stanari su imali svoje mjesto pod suncem. No, kad je došao da naplati posljednju kiriju od jednog stanara, nije mogao ni zamisliti što će pronaći.
Zgrada je bila starija, a njezina fasada već odavno nije sjajila. Njegov savjetnik je uvijek govorio da je ta zgrada “otporna na recesiju”, a to je značilo samo jedno – nitko tko je živio tamo nije imao drugih opcija. Stanari su bili odabrani iz razloga. Nisu imali mnogo, niti su im životne okolnosti dopuštale mnogo.
- Daniel je stajao pred ulazom u zgradu, na kojoj su se i dalje zadržavali tragovi prljavštine od kiše koja nije prestajala padati. Osjetio je miris vlage koji je dolazio iz mračnog hodnika. Zrak je bio težak, zasićen masnoćom i prašinom koja je ostajala godinama. Ponekad su ti detalji za njega bili samo pozadina, ali sada, dok je stajao pred vratima, sve je bilo drukčije.
Pokucao je na vrata stana 3C, posljednje stanice na njegovom popisu. Zvučalo je oštro, samouvjereno. No, ono što je pronašao unutra bilo je daleko od očekivanja.
Kada su se vrata otvorila, nije ugledao stariju ženu, kako je očekivao, nego djevojčicu od možda deset godina. Njene oči bile su velike, izmučene, gotovo nevinog pogleda, a ruke su joj bile pune konca i igle. U njenoj sobi nije bilo nikakvih luksuza. Bila je to siromašna, prljava prostorija, prepuna kartonskih kutija i starih stvari. Djevojčica je sjedila na staroj stolici, šivajući nešto što nije bilo jasno, ali je bilo očito da je to jedini način na koji je mogla preživjeti.
- Daniel je stajao nekoliko trenutaka, zbunjen. “Tko je tu?”, pitao je.
“Moja mama nije tu”, rekla je djevojčica tiho, ne podižući pogled s onoga što je šivala. “Ona ide na posao, a ja moram da šivam. Ne znam zašto, ali tako mora biti.” Njene riječi su bile mirne, ali iza njih se skrivala duboka tuga, nešto što nije mogla sakriti.
Daniel je osjetio kako mu srce staje. “Što radiš, mala?” upitao je, sada već zabrinutiji nego prije.
“Šivam stvari da prodam. Tako mama može platiti račune”, odgovori ona, s nevjerojatnom ozbiljnošću u glasu. Daniel je osjećao suze koje su mu polako navirale, a srce mu je bilo ispunjeno tugom zbog svega što je čuo.
Pogledao je unatrag, pokušavajući povezati sve. Ova mala djevojčica i njena majka, koja nije bila prisutna, očito su živjeli u ekstremnoj siromaštini. Ali to nije bilo sve. Daniel je znao da nešto nije u redu. U njegovoj glavi počele su se slagati slike, sjećanja koja su mu bila pomalo mutna. Odjednom mu je nešto došlo na pamet. Djevojčica mu je rekla da je njena mama išla na posao. Nije mu bilo jasno što je točno radila, ali shvatio je da nije bila obična žena koja bi mogla živjeti u ovakvim uvjetima.
Pogledao je oko sebe. Ispod stola su bile vreće pune starih odjeća. Na stolu je bio stari prijenosni telefon, a pored njega kutija u kojoj su se nalazili papirnati računi i neplaćeni računi. Daniel nije mogao vjerovati da bi netko mogao toliko patiti i boriti se da bi preživio. I tu je bilo nešto drugo – njezina majka nije bila obična žena, ona je bila skitnica.
- Daniel je prešao prstima po stolu i pomaknuo nekoliko papira. Tada je ugledao nešto što mu je stalo u grlu. Na računima je bila napisana jedna adresa koju je dobro poznavao. Zgrada u kojoj je stanovala ta obitelj bila je u njegovom vlasništvu. I dok je pomislio da je sve ovo samo slučajnost, nešto u njemu mu je dalo do znanja da je taj svijet, svijet siromaštva, mnogo dublji nego što je mislio.
„Tvoja mama… ona nije samo radila“, rekao je Daniel, osjećajući da mora doznati istinu.
Djevojčica je podigla pogled, a u njezinim očima je bila neka tajna, nešto što nije mogla objasniti, ali je osjetila. “Moja mama je radila kao pomoćnica kod vlasnika ove zgrade. Ali sada…”, rekla je, “ona više ne može da dođe. Ne može da plati.”
Daniel je shvatio da je sve povezano. Iako mu nije bilo jasno kako su dovedeni u ovu situaciju, znao je da je to bio početak nečega mnogo većeg. Sada je morao odlučiti što će učiniti.
