Svitanje je obasjalo mali grad svojim prvim zrakama, ali srce Ane nije osjećalo svjetlo. Stan joj je bio tih, previše tih, sa praznim zidovima koji su odražavali njenu samoću. ……..
- Ana je sjedila na rubu kreveta, držeći staru fotografiju svojih roditelja, osjećajući kako joj se sve uspomene stapaju u težak čvor u grudima. Majka je umrla prije pet godina, a otac je otišao u drugu državu, ostavljajući je samu u ovom gradu koji je sada djelovao strano i hladno.
Svaki dan je bio jednaka borba. Posao u maloj knjižari bio je siguran, ali nikada dovoljno zanimljiv da utopi tugu koja je rasla iznutra. Prolaznici su žurili ulicama, smijali se, razgovarali, a ona je osjećala kao da je netko stavio stakleni zid između nje i svijeta. Ljudi su prolazili pored nje, ali nitko nije primjećivao sjenu koja je pratila svaki njezin korak.
Jednog dana dok je slagala knjige na policama, začula je tiho mjaukanje. Pogledala je prema malom kutu knjižare i vidjela mačića, mršavog, prljavog i tresućeg se od hladnoće. Njegove oči su bile velike i pune straha, ali i nečeg što je nalikovalo traženju sigurnosti. Ana je osjetila neobičan trzaj u srcu i prišla mu polako, pružajući ruku. Mače je oprezno prišlo i nagnulo glavu, dopuštajući joj da ga podigne.
Od tog dana, mali mačak, kojeg je nazvala Lume, postao je Anain stalni pratilac. Njegova prisutnost bila je tihi podsjetnik da još uvijek postoji nešto što je potrebno voljeti i čuvati. Svaki put kad bi Ana došla kući, Lume je trčao prema njoj, trljajući se o njene noge, i činilo se kao da kaže: „Nisi sama“.
- Ana je počela primjećivati male stvari oko sebe. Miris svježe pečenog kruha u pekari, šum kiše po prozorima, smijeh djece u parku – sve su to bile sitnice koje su polako ispunjavale prazninu u njenoj duši. Svakodnevno je donosila Lumea u knjižaru, gdje su zajedno provodili sate među knjigama, a stranke su se često nasmiješile na njihov tihi, međusobni razgovor.
Jednog popodneva, dok je slagala knjige na najvišu policu, susrela je Marka, mladog pisca koji je dolazio u knjižaru tražeći inspiraciju. Njegove oči su bile iskrene, a osmijeh topao i nepretenciozan. Počeli su razgovarati o knjigama, životu i svemu što ih je mučilo i radovalo. S vremenom, njihov susret prerastao je u prijateljstvo, a prijateljstvo u nešto dublje. Ana je osjetila da se njezino srce polako otvara, osjetila je da joj povjerenje i ljubav postaju opet moguće.
Jedne večeri, dok su sjedili na klupi u parku i gledali kako sunce zalazi, Lume je spavao između njih, Ana je osjetila mir koji nije znala da može ponovno doživjeti. Njene ruke su bile tople u Markovim, a ona je shvatila da je bol prošlih godina polako nestajao. Svjetlo koje je svitalo kroz grad sada je obasjavalo i njenu dušu.
- Ana je naučila da tuga nije nešto što se zauvijek zadržava u nama, već da je to iskustvo koje nas može naučiti vrijednosti malih radosti i ljubavi koja nas okružuje. Lume i Mark su postali simboli njenog novog života, života u kojem je tuga postala podsjetnik na snagu i hrabrost, a ne zatvor koji nas drži od svijeta.
I dok je grad tonuo u noć, Ana je sjela kraj prozora, držala Lumea u krilu i osmjehnula se. Znala je da je prošla kroz oluje, ali sada je bila spremna živjeti u svjetlu, spremna voljeti i biti voljena. Svaka rana koja je krvarila sada je bila ožiljak snage, a svaki trenutak mira postao je dragocjeni dar života.
